Nikad nisam sanjala o tome da ću imati vlastitu tvrtku. Iskreno, nisam o tome razmišljala sve do svoje četrdesete. Dugo sam mislila kako ću mirovinu dočekati na televiziji, u nekom velikom kolektivu, u kojem ću biti zvijezda, što god to u osiromašenim medijskim domaćim uvjetima značilo.
U praksi, to se kaže, bila sam poprilično privilegirana. Odmah nakon završetka fakulteta zaposlila sam se najprije honorarno, a to je bilo zlatno doba honorara na televiziji, a poslije i za stalno na javnom servisu. Plaće nisu bile za pohvalu, ali zato je iskustvo koje sam stekla bilo neizmjerno. Onda mi je dosadilo. Imala sam priliku biti lider, ali nisam imala mogućnost birati svoj tim i radno okruženje, a to će se pokazati presudnim u mojoj odluci da odem u poduzetničke vode.
Glava jedva iznad vode
U trenutku kada sam odlučila ne promijeniti karijeru, već cijeli život – kad postaneš poduzetnik, odjednom te zapuhne milijun izazova za koje nisi ni sanjao da postoje – bit ću iskrena, još uvijek ništa nisam znala o liderstvu. Doslovno sam jedva držala glavu iznad vode, a i to ponekad bezuspješno.
Najprije sam bila samo ja. Zatim ja i još jedan zaposleni. Zatim dvoje. Zatim je jedan otišao. Došlo još dvoje. Opet jedan otišao, došlo novih troje. Da skratim, trenutačno nas je u Prime Time komunikacijama četvero i još jedno 30-ak vanjskih suradnika, ovisno o projektu. U malim tvrtkama svaki odlazak i dolazak itekako se osjeti. Grupna dinamika mijenja se iz dana u dan i često nemaš vremena prilagoditi se novim izazovima, već samo guraš dalje. Nakon pet godina barem više odlaske ne shvaćam osobno, ali svaki put me iznova iznenade. Jesam li ja nešto pogriješila? Jesam li trebala drukčije? Jesam li prezahtjevna i prekritična?
Često vodim projekte koji zapošljavaju više od stotinu ljudi i svaki put se iznova prepadnem kad moram stati ispred tih ljudi, motivirati ih, podijeliti zadatke, biti autoritet, poslušati ih, razumjeti ih ili dati kritiku. Ja koja sam iskustvo skupljala na pozornicama ispred tisuća ljudi ili pred kamerama emisija koje je gledalo nekoliko stotina tisuća ljudi, imam tremu u trenutku kada moram biti lider. Zadrhti mi glas.
Lider i iskustvo
Znate zašto? Zato što biti lider znači biti odgovoran za sve te ljude. O tebi ovisi kako će oni posao odraditi, kako će zadatke izvršiti i, na kraju, kako će se pritom osjećati. To te nitko ne može naučiti. Biti lider moraš iskusiti, a biti dobar lider, e, to je već bogato iskustvo. Liderstvo nije uspješno upravljanje poslovima, liderstvo je upravljanje sudbinama.
Donositi odluke koje nitko ne želi, poslušati i tuđa mišljenja, ali opet odlučiti sam, imati uvijek širu sliku od pojedinog zadatka ili posla, nikad ne biti umoran (što je, naravno, nemoguće) i imati slonovsko pamćenje. Susretala sam putem razne LinkedIn lidere i njihove savjete, koji su mi bili toliko općeniti da se nisam ni trudila shvatiti o čemu pričaju. S druge strane, radim i radila sam s ljudima koji ne moraju povisiti glas da bi ih svi slušali, koji ulijevaju povjerenje zato što znaš tko su i što su napravili, koji imaju prirodni autoritet bez ikakve sile.
Pouke Maxa Webera
Zato ću za kraj samo podsjetiti na legendarnog sociologa Maxa Webera i njegovu definiciju moći: “Moć je sposobnost ostvarenja vlastitih ciljeva, čak i onda kada se većina protivi.” Izvor te moći može biti novac, karizma, status, nasilje, no, prema Weberu, postoje tri idealna tipa autoriteta: racionalni – legalni (crpi moć iz zakona i pravila), tradicionalni (iz naslijeđa ili statusa) i treći – karizmatični koji se temelji na posebnim sposobnostima (karizmi) pojedinca, odnosno lidera. To su osobe koje drugi slijede jer im vjeruju, ne zato što moraju. Dobri lideri to znaju, a mi ostali morat ćemo putem naučiti;).
