Londonska podzemna željeznica, najstariji sustav podzemne željeznice na svijetu, otvoren je 1863. godine. Otprilike u isto vrijeme moderni londonski kanalizacijski sustav dizajnirao je građevinski inženjer Joseph Bazalgette kao odgovor na Veliki smrad 1858. godine, koji je zaustavio Parlament. Planirajući daleko unaprijed, Bazalgette je izgradio sustav koji će trajati 150 godina. Tek se sada značajno proširuje projektom Thames Tideway.

Socijalna infrastruktura

Prošećite bilo kojim većim gradom u Ujedinjenom Kraljevstvu – od Londona do Glasgowa, od Belfasta do Bristola – i vidjet ćete da je velik dio infrastrukture iz kasnog viktorijanskog doba još uvijek u upotrebi. To je dijelom zato što su viktorijanci gradili rano i planirali desetljećima unaprijed. Kao i u mnogim drugim zemljama, infrastruktura Ujedinjenog Kraljevstva slična je palimpsestu, novi se slojevi izgrađuju preko starog. I danas se sve odvija sličnom dinamikom jer nove tehnologije postaju sastavni dio svakodnevnog života i gospodarskog rasta. Širokopojasni pristup internetu, mobilne mreže i podatkovni centri, koji su sada jednako važni kao ceste i električne mreže, najbolji su primjeri toga. Istodobno, koncept socijalne infrastrukture dobiva na snazi među tvorcima politika diljem svijeta. Primjerice, nova desetogodišnja infrastrukturna strategija Ujedinjenog Kraljevstva usredotočena je na “prilike za suradnju, povećanje produktivnosti i učinkovitosti te šire koristi od strateškog i prostornog planiranja” u zdravstvenom, obrazovnom i pravosudnom sustavu. Kao što se navodi u planu, ovo je prvi put da je britanska vlada uključila socijalnu infrastrukturu u svoju nacionalnu strategiju. Iako naglasak uglavnom ostaje na fizičkoj imovini koja podržava te usluge, taj plan odražava šire razumijevanje onoga što se smatra infrastrukturom. Ali, čak je i to gledište preusko. Razmotrite karakteristike sustava koji održavaju naša gospodarstva: dugi životni vijek, visoki fiksni troškovi, niski granični troškovi i široka dostupnost. Važno je napomenuti da njihova vrijednost ne proizlazi iz same fizičke imovine, već iz ekonomskih aktivnosti koje omogućuju. Ne stvaraju vrijednost električni kabeli ili komunikacijske mreže, već svjetlost, toplina i sadržaj koji isporučuju.

Trebalo bi proširiti našu definiciju infrastrukture kako bi odražavala zahtjeve digitalnog doba. Dok države često gledaju na AI infrastrukturu u smislu podatkovnih centara te energije i vode koju oni troše, istinski sveobuhvatan pogled mora uključivati i nematerijalnu imovinu kao što su softver i podaci. Naravno, to bi se moglo činiti kao konceptualni skok, ali zatvaranja zbog pandemije bolesti COVID-a19 u razdoblju od 2020. do 2021. otkrila su koliko su digitalne platforme postale bitne. Primjerice, alati za videokonferencije poput Zooma toliko su ključni za rad, obrazovanje i javne usluge da je teško zamisliti život bez njih. Kao posljedica toga sve veći broj zemalja razvija ono što se često naziva digitalnom javnom infrastrukturom, iako u praksi to obično uključuje kombinaciju javnih i privatnih usluga. Brazilska središnja banka 2020. pokrenula je sustav plaćanja u stvarnom vremenu Pix, koji je u velikoj mjeri zamijenio gotovinske transakcije. Slično tome, indijski sustav biometrijske identifikacije Aadhaar sada služi kao platforma za javne usluge i digitalna plaćanja, dok estonska platforma za razmjenu podataka X-Road podupire velik dio e-uprave te zemlje. Takvi digitalni sustavi brže su usvojeni u zemljama s manje ukorijenjenih naslijeđenih usluga. Nasuprot tome, zemlje poput SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva imaju davno uspostavljene sustave plaćanja u kojima dominiraju privatni pružatelji usluga, poput kartičnih tvrtki, što može spriječiti usvajanje javnih alternativa.

S obzirom na njihovu rastuću ekonomsku važnost, države moraju početi strateški razmišljati o softveru i podacima – digitalnim ekvivalentima cesta i elektroenergetskih mreža. Jedan od glavnih izazova je to što je potražnja za infrastrukturom neizravna, a njezine komponente čine složen, međuovisan sustav, što otežava procjenu učinka pojedinačnih projekata. To se posebno odnosi na nematerijalnu imovinu. Vlade s nedostatnim sredstvima sklone su nedovoljno ulagati u resurse poput podataka i softvera, dok ih privatni ulagači često smatraju prerizičnima. Ali, nedostatak čvrstih i dobro održavanih digitalnih temelja može ometati gospodarski rast. Drugi razlog za ulaganje u digitalnu infrastrukturu je nacionalni suverenitet. Tijekom posljednjih nekoliko godina tvorci politika diljem svijeta sve su više zabrinuti zbog rizika za nacionalnu sigurnost koje predstavlja prevlast američkih tvrtki u računalstvu u oblaku. Ta je zabrinutost naglašena odlukom Microsofta o obustavi pristupa e-mail računu Karimu Khanu, glavnom tužitelju Međunarodnog kaznenog suda, po nalogu administracije američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Viktorijanski planeri

Pouka za vlade je da se moraju odmaknuti od trenutačnih žarišta i usredotočiti na dugoročnije ciljeve. Infrastruktura pruža korisnu perspektivu za strateško razmišljanje o tome koja su ulaganja potrebna, tko bi ih trebao provesti i kako njima treba upravljati kako bi se održao gospodarski rast. Sudski sustav koji dobro funkcionira posebno je važan – ne samo zbog svoje fizičke infrastrukture, već i zbog pravodobne, predvidljive i proceduralno pravedne primjene zakona. Jednako je važan temelj visokokvalitetnih podataka i interoperabilnog softvera koji olakšava autentifikaciju korisnika, poboljšava pristup uslugama u oblaku i potiče stvaranje novih digitalnih poduzeća. Predviđanje viktorijanskih planera i dalje nam koristi više od stoljeća kasnije. Današnjim infrastrukturnim izazovima trebali bismo pristupiti tim istim načinom razmišljanja.