Unatoč sveprisutnoj digitalizaciji i širokoj dostupnosti digitalnih usluga, neke od njih osobama s invaliditetom još uvijek nisu dostupne ili im je pristup otežan. Primjera je bezbroj, no situacija se ipak poboljšava, zaključak je penala Digitalna inkluzija: mit ili stvarnost? održanog na konferenciji Pristupačna budućnost.
Slijepi i slabovidni, gluhi i nagluhi, osobe s fizičkim i motoričkim poteškoćama… susreću se sa zaprekama koje su mnogima nezamislive. Brojni sadržaji i usluge njima nisu prilagođene, a institucije i privatne kompanije te potrebe često zanemaruju, dok bi i male preinake uvelike olakšale život osobama s invaliditetom.
Dijana Vincek iz Hrvatskog saveza gluhih i nagluhih upozorava da je najveća barijera za više od 19 tisuća osoba koje ne čuju ili slabije čuju još uvijek komunikacija i dobivanje informacija.
“Tekst se često smatra dobrom prilagodbom za gluhe i nagluhe osobe, no dobro je uključiti i hrvatski znakovni jezik jer je on različit od hrvatskog jezika. Usto, Zakon o znakovnom jeziku kaže da bi trebali imati izbor između hrvatskog i znakovnog jezika”, ističe Vincek nabrajajući usluge koje im, zato što ne čuju, nisu dostupne.
Takav je primjerice sadržaj domaćih privatnih i javne televizije. Informativni program, osim u slučaju javne televizije, niti ima titlove niti znakovnog prevoditelja. Ništa bolja situacija nije niti s ostatkom programa, pa čak i dječjeg. “Negdje se pristupačnost smatra stavljanje titlova, no to ništa na znači djeci od četiri godine koja još uvijek ne znaju čitati”, upozorava Vincek. Navodi i problem hrvatskog filma koja ova skupina ne može gledati jer im nije prilagođen. Što se tiče obrazovanja, s druge strane, situacija je mnogo lakša jer je sve više prilagođenih materijala dostupno putem interneta, no i dalje imaju problem s audio obrazovnim programima koje gluhi i nagluhi ne mogu koristiti.
Nevena Zubčić iz Udruge Zamisli je u invalidskim kolicima, slabovidna i s motoričkim poteškoćama. “Kao slabovidna osoba susrećem se s nekoliko problema u digitalnom svijetu. Primjerice, sama činjenica da je dokument digitalan ne znači da ga mogu pročitati. Do poteškoća dolazi jer mi možda ne odgovara njegova veličina ili fond. Isto je i s web stranicama. Na njima, s druge strane, često postoje oznake pristupačnosti, no kad se na njih klikne pojave se ikonice koje mi ponekad ništa ne znače. Internet stranice bi mogle imati više opcija kontrasta, fondova, da ne spominjem provjeru nisam robot koja je premala i meni teško rješiva… Usto, neke stvari nisu kompatibilne s čitačima ekrana. Što se tiče mojih motoričkih poteškoća moram napomenuti da sadržaj često bude prebrz i ne stignem reagirati u zadanom vremenu”, svjedoči Zubčić napominjući da se u javnosti kao osobe s invaliditetom još uvijek najčešće percipiraju osobe u invalidskim kolicima dok se druga invalidnost, poput sljepoće, gluhoće, mentalnih poteškoća, disleksije i slično, zna zanemariti.
Ključnu ulogu u poboljšanju digitalne inkluzije, kao i pristupačnosti svih drugih usluga i proizvoda, imaju upravu udruge i osobe s invaliditetom, naglasili su svi panelisti.
“Ništa nama bez nas, mantra je koju stalno ponavljam i koja je ključna. Mi najbolje znamo što trebamo te način kako bi nešto trebalo napraviti”, ističe Roman Baštijan iz Saveza SUMSI, navodeći da su stvari po pitanju digitalne pristupačnosti svake godine sve bolje. “Nova sistemska rješenja jednostavno se primjenjuju na cijeli sustav. Standardi pristupačnosti postoje već niz godina, no, kako to biva, neki ih primjenjuju, a drugi ne”, kaže Baštijan.
Nekima pritom treba samo mali poticaj za pozitivne pomake. “Najčešće mi moramo poduzeti inicijativu i podsjetiti javna tijela i institucije da trebaju napraviti prilagodbe”, navodi Vincek iz Hrvatskog saveza gluhih i nagluhih ističući nedavni primjer suradnje s Državnim izbornim povjerenstvom kojem su predložili da naprave prilagodbu predizbornih spotova gluhim i nagluhim.
“Apelirala bih na sve državne institucije da nam se obrate kada rade web stranice kako bi ih prilagodili što je bolje moguće”, poručuje Vincek.
Stojan Bjelajac iz Športske udruge Svjetlost, Osijek, napominje da digitalna pristupačnost ne može biti samo primjer dobre prakse već bi trebala biti standard. Pritom svako u osiguranju tog standarda ima svoju ulogu. “Državne institucije moraju voditi računa o zakonodavnim, financijskim i edukacijskim temeljima provođenja pristupačnosti, odrediti jasne smjernice i kontrolu njihova provođenja. Usto trebale bi pomoći i gospodarstvu, odnosno privatnom sektoru. On bi, s druge strane, trebao osigurati prilagođen interni sadržaj i radno okruženje dok bi osobe s invaliditetom trebalo uključiti u dizajn samih proizvoda”, smatra Bjelajac napominjući da je kontinuirana edukacija ključna u pristupačnosti.
“Mi moramo biti na 200 posto da bi bili u prosjeku”, navodi dodajući da digitalna inkluzija ne smije biti mogućnost već osnovno ljudsko pravo.
Panelisti koju su raspravljali o digitalnoj inkluziji jedinstveni su u stavu da bi trebalo kazniti one koji se ne drže propisa.
“Zakonodavstvo bi trebalo biti na strani pristupačnosti, a posljedice ne pridržavanja strože”, jasna je Nevena Zubčić iz Udruge Zamisli. Roman Baštijan iz Saveza SUMSI pritom dodaje da zakon bez sankcija nije zakon. “Ako se obaveza ne primjenjuje onda mora postojati sankcija”, poručuje dok Dijana Vincek podsjeća da je odgovornost države da se direktive i zakoni provode napominjući da bi i država trebala biti kažnjena ako ne provodi ono što je sama donijela.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Uključite se u raspravu