Marketinška agencija Bruketa&Žinić&Gray posluje već 30 godina, a sve to vrijeme na čelu joj je kreativni dvojac Davor Bruketa i Nikola Žinić. U prosincu se navršilo točno 30 godina od pokretanja priče, osnovani su 6. prosinca 1994.
U podcastu “Poslovni svijet s Ilijom Jandrićem” govorili su o svom poslovnom rastu, kako prate korak s inovacijama, koliko im u kreiranju ideja pomaže umjetna inteligencija, ali i iskazali zabrinutost zbog globalne političke situacije, posebno zbog Trumpovih carina, za koje smatraju da bi mogle negativno utjecati na kreativnu industriju i ekonomiju općenito.
Prodali ste zapravo kompaniju, ušli ste u internacionalni sustav Grey. Što je to promijenilo?
Žinić: Tih godina bili smo proglašeni za najbolju nezavisnu agenciju na svijetu. Bili smo drugi po efikasnosti u svijetu mjereno po EFI indeksu i onda smo ušli u radar WPP-u, najvećoj kompaniji na svijetu u to vrijeme. Bili smo im zanimljivi zbog svoje kreative, nagrada koje smo dobivali, klijenata… I nekako su odlučili uložiti u nas. S njima smo dobili korak ozbiljnosti, ogroman know-how, podršku i strateški i kreativno, imali smo priliku raditi sa sjajnim kreativnim direktorima iz cijeloga svijeta, družiti se i nekako “upgradeati” sebe i postaviti se na globalnu scenu.
Otvorili su vam neka nova tržišta?
Žinić: U to smo doba bili design hub za cijelu Europu i odradili smo dosta projekata preko njih za inozemna tržišta. Naša je motivacija od početka bila da krenemo raditi za van, ali smo bili lijeni preseliti se van, ha-ha! Htjeli smo to napraviti iz Hrvatske, a pokazalo se da je to bio dobar strateški korak da to možemo iz Hrvatske.
Bruketa: Iako smo tog vanjskog posla napravili puno više nego što smo dobili preko mreže, no ta mreža i sama činjenica da je WPP uložio u nas dala je štambilj kvalitete, i to je olakšalo pristup kod raznih globalnih kompanija. Hrvatska nije tradicionalno poznata kao zemlja dobrog dizajna i oglašavanja. Certifikat kvalitete nam je pomogao jer… Koliko znam, jedna od top 3 marketinške grupacije u svijetu nije nikad napravila u ovom dijelu svijeta nijednu akviziciju. Oni imaju svoje agencije koje su većinom franšize.
Što je važno za uspješan brend?
Žinić: Naći dobru priču, a svaki brend ima neku priču, jedinstvenu činjenicu koju samo on može reći. Zapravo je najveći posao u brendingu naći tu priču. Ona može doći s nekoliko mjesta. Od vlasnika, iz lokalnog okruženja, iz konteksta tržišta. I tu se traži ta neka mala, jedinstvena priča koju mogu komunicirati samo taj proizvod ili usluga, nitko drugi. To je najteži dio posla, to kopanje…
Bruketa: Najveći izazov je što mi ne možemo svaki biznis za koji radimo znati kao ljudi koji ga rade. Oni imaju dubinsko znanje. Mi jedan dan radimo tampone, drugi jogurte, treći za najbrži električni auto na svijetu. I najbolje stvari dolaze iz kolaboracije i kokreacije između nas i klijenta. Svaki je čovjek kreativan, ali neki ljudi taj mišić vježbaju svaki dan, mi donosimo taj izbildani kreativni mišić, neopterećen pogled na situaciju, analizu ili strateški pogled koji nije opterećen svakodnevnim problemima kompanije. I u toj sintezi nastaju najbolja rješenja. Taj proces može biti formalan kroz dizajn sprint, a katkad otvorimo bocu vina i razgovaramo dok ne dođemo do onoga što rješava problem.
Žinić: Nekad je taj rad izgledao drukčije. Klijent bi iskrcao brif, agencija bi se zatvorila na mjesec dana i onda bi iskrcala kreativna rješenja. I obično bi tu dolazilo do nesporazuma. Agencija bi mislila da je to sjajno, a klijent ne bi vidio korist od toga. Zato je zajednički rad dobar, nema pogrešnih koraka, po putu riješiš stvari, međusobno se upoznaješ, stvori se povjerenje i tek tada mogu nastati sjajna rješenja.
Dakle, proces relativno dugo traje?
Bruketa: Kako kad. Zato i radimo toliko godina s ljudima. Tijekom procesa razvije se duboko razumijevanje. Treba vremena da se odnos izgradi, da se međusobno razumijemo, kako netko funkcionira. Ali jednom kad nastane razumijevanje, imamo dobre rezultate. I ljudi koji promijene radno mjesto vole raditi s nama jer imaju razumijevanje.
Kako vama umjetna inteligencija koristi u poslu?
Žinić: Svijet se mijenja i promijenit će se duboko. Prisutna je na razne načine već desetljećima, a pojavom Chat GPT-a i tog sučelja putem kojeg možeš razgovarati s njim dobiva pravu vrijednost. Puno je koristimo, a i obično kad se pojavi neka tehnologija, rano uđemo u nju, na određen je način i inspiracija. Trenutačno pomaže u nekim procesima, analizama, dolaženju do podataka i njihove obrade, traženju smisla… To je kao da imaš člana tima s kojim možeš razgovarati jedan na jedan i dolaziti do nekih stvari. Na kraju, iza tog kompa i tastature stoji čovjek.
Ali u smislu kreativnosti, ne bismo mogli reći da će robot zamijeniti ljudsku inteligenciju. Ili?
Bruketa: Pa to ćemo vidjeti. Kreativac gradi na ramenima svog prethodnika. Kad gledaš Da Vincija, vidiš da je radio kod Verrocchija. Trenutačno gradimo na ramenima svojih prethodnika, ali i ramenima toga što kreira AI i onda iz toga nastaje nešto treće. Kao što na početku svakog procesa nastojimo zaroniti u temu da vidimo što su ljudi prije radili na nekom pitanju, pa gledamo što nam nedostaje. Što će biti za godinu ili dvije, Bog zna… No u svakoj industrijskoj revoluciji dogodilo se da se promijenio sustav vrijednosti. Prije 200 godina onaj tko je znao napraviti savršeno okruglu šalicu, bio je najcjenjeniji majstor, a njegova šalica najskuplja. Danas savršeno okrugla šalica košta euro i pol u Ikei, a kad gledaš gdje je danas u Zagrebu najskuplja…
U Pepelu, gdje umjetnica svojim rukama oblikuje šalice od gline, svaka je drukčija, grbava i ima na sebi jasan znak ljudskosti, nesavršenosti. Da tu šalicu pokažeš nekome prije 200 godina, rekao bi: “Kakav je to drek, zašto mi to pokazuješ?” Vjerojatno će s ovom tehnološkom revolucijom stvari koje su ljudima i kompanijama iz ovog dijela svijeta bile nedostupne, postati jeftine i uobičajene, a cijenit će se nešto što će imati jači trag ljudskosti. Masovna proizvodnja bit će vjerojatno potpuno automatizirana. A roboti…
Dostupni su već svima, a kad je nešto dostupno svima, kako ćeš to diferencirati da budeš drukčiji? To je divno, ali i izazovno. Jer, nekad si morao imati PR agenciju u New Yorku, poznavati urednika NY Timesa, biti bogat, živjeti u Londonu… Danas ako imaš priključak na internet i radiš nešto zanimljivo, cijeli će svijet govoriti o tome i može se to dogoditi preko noći. Izazov je u tome što milijarde ljudi imaju priključak na internet i češkaju se po glavi kako privući nečiju pozornost. Svi sad imaju AI alate koji im pomažu u tome. Ali kako privući pozornost na jedinstvenu i zanimljivu priču i kako napraviti posao u tako žestokoj konkurenciji…
Koliko ulažete u sebe da držite korak s novim tehnologijama i izumima?
Žinić: Koji god posao hoćeš raditi na svijetu, moraš ulagati u sebe. Od početaka smo sjedili u knjižarama u Londonu, Tokiju, listali knjige, kupovali ih, pa kofere da bi nam te knjige mogle stati, da ih možemo donijeti do Zagreba. Obilazili smo razne festivale, radionice, a to i danas još radimo i nastojimo tu energiju prenijeti na ekipu u agenciji. Stalno potičemo edukacije jer moramo poznavati “short” svega što na svijetu postoji. Nas znanje “drajva”, a možeš ga dobiti jedino ako ulažeš u samog sebe.
Bruketa: Pazi, znanje je postalo besplatno i dostupno svakom. HT je dijelio desetke tisuća licenci za Perplexity koje su doista razgrabljene. I zaista je divno da živimo u zemlji u kojoj se ljudi grabe za znanje. Na početku karijere morali smo ići bar u London do knjižare koja se bavila našom strukom da bismo saznali što se događa u svijetu. Kada to danas pričaš klincima je kao kad su nama pričali o prabakama koje su živjele bez električne energije i tople vode. Tako da je sada ključna vještina da spoznaš da ne znaš i da se sjetiš pitati… I da povremeno provjeriš tu informaciju jer stvar halucinira i povremeno mrtva ozbiljna daje potpuno pogrešne odgovore.
Žinić: Način na koji ja razgovaram s umjetnom inteligencijom, ili Davor, ili netko drugi iz agencije, potpuno je drukčiji. I daje potpuno drukčiji kontekst i pogled na istu stvar. Na kraju opet moraš sjesti i prodiskutirati, ali jako puno pomogne da određenu temu iskristaliziraš i sintetiziraš. Na kraju dana, mi odlučujemo kamo ćemo i kako dalje. Dok će tako biti, imat ćemo kontrolu. Još duboko vjerujem da je to kolaboracija.
Bruketa: Klinci misle “pa ne moram ništa učiti jer mi je sve dostupno”. Zapravo je jako važno imati generalno obrazovanje jer ako neobrazovan čovjek razgovara s najpametnijim čovjekom na svijetu, dobit će potpuno drugi output u odnosu na obrazovanog sugovornika koji barem može razumjeti u čemu je njegovo neznanje. Zato je obrazovanje i dalje užasno važno, ali ono u kojem suštinski pokušavamo shvatiti događaje, procese, ljude. Jer to nas stvara kompetentnim sugovornikom umjetnoj inteligenciji i tad možemo izvući najviše iz tog alata.
Što očekujete od suradnika? Vidjeli smo fotografije ureda u kojem ljudi nemaju stalno radno mjesto,
već se grupiraju po timovima…
Žinić: Kad smo se selili u prostor prije više od dvije godine, sjeli smo i razgovarali kakav bi nam prostor najviše odgovarao. Došli smo do ideje da ljudi mijenjaju mjesto po potrebi. To je bio dogovor i počelo je dobro, nekako smo krenuli u to nakon pandemije, kada smo se potpuno oslobodili, rad na daljinu bio je potpuno normalan. To smo zadržali i dalje jer želimo odgovorne ljude koji će poštovati rokove, a radi li to u uredu ili u svojoj kući na Prviću, nama je svejedno, želimo rezultat. No opet se dogodilo da smo svi uhvatili svoje pozicije i ne mičemo se od njih. Ali da, prostor je toliko fleksibilan da možeš sve rješavati “preko puta”, ne moraš u dvoranu za sastanke. Nismo pravili analize, ali nekako se čini da ljudi više vole doći u ured nego ostati doma. Ostaješ kada trebaš full koncentraciju, moraš nešto napisati. Ali kad je u pitanju rad na projektu i kolaboracija, onda su pretežno u agenciji.
Bruketa: Htjeli smo dobiti efekt redakcije, radionice, nešto gdje ljudi čak i kad nisu zajedno na projektima… Netko će proći pokraj ekrana, vidjeti da se mučiš, i riješit će lakše. Kako se firma širila, zadržao se duh dijeljenja ideja. Što u ego industriji u kojoj je sve “moja ideja, moja ideja” nije uvijek tako. Taj prostor s tri ogromna radionička stola zapravo omogućava i diktira takvu vrstu suradnje. Vidiš što drugi imaju po ekranima…
Kako gledate na nove trendove u poslovanju? Ima pobornika usporavanja, neke zemlje uvode četverodnevni radni tjedan…
Žinić: Razmišljali smo o tom modelu, ali smo se ipak odlučili za ovaj sadašnji model koji je fleksibilan, s radom od doma. Ima agencija koje rade četiri dana u tjednu i uspješne su u tome. Mi nekako najbolje funkcioniramo u kaosu i kad ga pokušavamo obuzdati, staviti u kalupe, to onda nije dobro za nas. No unutar kaosa postoji neki red po kojem funkcioniramo i to nam najbolje odgovara.
Imate u ponudi i nove usluge, razvijate mobilne aplikacije i digitalne sadržaje, uveli ste audio-video produkciju… Kako je došlo do toga?
Bruketa: Kad nam se prije 15 godina na vratima pojavio Mate Rimac pa smo radili prvi brending za Rimac, za koji i danas radimo, naučili smo užasno važnu stvar od njih. Većina ljudi misli – ili je mislila donedavno – da je njihov glavni biznis proizvodnja najbržeg električnog hiperautomobila na svijetu. Međutim, to je njihov hiroproizvod, nešto što ih je probilo kroz “clutter” šest milijardi ljudi prikopčanih na internet.
Glavni biznis su rješenja i dijelovi za druge električne brendove. Tada smo shvatili da mi taj kreativni mišić možemo upotrijebiti i pomoći svojim klijentima kreirati te hiroproizvode zbog kojih će postati poznati. Zato što danas najbolja reklama ne izgleda kao reklama, već kao sadržaj o kojem želiš govoriti. A ne kao oglašavanje. Za klijente smo počeli raditi na tome da kreiramo usluge i proizvode koji će biti toliko posebni da se počne govoriti o njima. Ti proizvodi možda nisu najprofitabilniji, ali odrađuju cijeli komunikacijski posao, što je posebno važno za male brendove s velikim ambicijama.
Tipa vinare, maslinare koji imaju globalno relevantan proizvod po kvaliteti, ali nemaju budžete za globalno oglašavanje. Po cijelom svijetu imate novinare specijalizirane za nešto koji moraju svaki dan nešto i napisati. Kad god smo kreirali takve proizvode, dobivali smo po stotine članaka u relevantnim svjetskim medijima koji su pisali o tome. A specijalizirane novine čitaju specijalizirani distributeri. Jednom kad stupiš u kontakt s njima, a koji prate taj hiroproizvod, onda imaš priliku ponuditi cijelu ostalu paletu proizvoda koji su možda manje kvalitetni, ali su jednako medijski zanimljivi.
Žinić: To je ono gdje su agencije i otišle. Više ne radiš po brifu, nego si i strateški partner, i konzultant, i kreativac, i copywriter. Danas komunikacija nije samo billboard i TV spot nego i proizvod, neka nova usluga. Druga je stvar kanal, ali sam proizvod novi je komunikacijski alat.
Trideset godina ste zajedno. Kad se vratite u 1994.-1995., koliko je sve bilo drukčije? Bili ste nešto novo, mladi dizajnerski duo koji razmišlja izvan okvira, ali i druga vremena su bila…
Žinić: Imali smo sreću da smo upali u međugeneraciju dizajnera. Tek su se pojavili prvi kompjutori i prigrlili smo tu tehnologiju. I s tim smo bili zanimljivi javnosti. Radili smo potpuno drukčije u odnosu na ono što se radilo u to doba.
Kad ste shvatili da ste talentirani za dizajn?
Žinić: Cijeli sam život nešto crtao, ali o dizajnu nisam znao ništa do kraja srednje škole, kad sam razmišljao o upisu na fakultet dizajna, koji tad nije postojao u Zagrebu, pa sam upisao arhitekturu. Onda sam se prebacio na dizajn kad se otvorio. Arhitektura mi je bila jako kompleksna jer… Imali smo neku kuću – arhitekt Maj Vlahović radio ju je na Srebrnjaku – koja se taman napravila, a radila se tri godine. I tek nakon tri godine skužio je da mu nije trebao onaj okrugli prozor na fasadi. Tada sam shvatio da nemam to strpljenje, ovdje napraviš neki plakat, ne sviđa ti se, odlijepiš, staviš drugi… Privukla me ta dinamika.
Bruketa: U srednjoj školi nisam više volio ići u školu, pa sam tražio posao koji traži minimum škole. Pa sam radio na televiziji, što je ispalo da nije tako lako kako se čini. Pa sam čitao vijesti na Radiju 101, što mi se pak činilo malo dosadno za raditi cijeli život. Onda sam htio upisati glumu, nekaj sam penzlao doma, slikao u slobodno vrijeme, i to mi je bilo fora. Pa sam radio neki školski časopis, tu sam prvi put nešto dizajnirao. Uglavnom, kad sam rekao starcima da upisujem glumu, a da razmišljam i o dizajnu, s veseljem su kao dva inženjera rekli: “Čuli smo da na dizajnu ima nešto matematike, odi, molim te na dizajn.” I tako sam završio na dizajnu. Svidjelo mi se. Upoznali smo se u studiju kod Ivana Doroghyja, gdje je Nikola radio. Doroghy mi je dao da lettersetom neki naslov za oglas polijepim slovo po slovo. I tako sam nekoliko sati pokušavao ravno zalijepiti. To je išlo u svim smjerovima samo ne ravno. Otišao sam kod mame na posao, sjeo za kompjutor i natipkao to za dvije sekunde. Tu je krenula i fascinacija tehnologijom. Počeli smo kao dizajn studio, a onda smo brzo skužili da se dizajnere u hranidbenom lancu puno ne pita…
Žinić: Sjećam se tog trenutka, sjedili smo u studiju i nešto radili do dugo u noć. Davor je držao miša i rekao u jednom trenutku: “Pa ne bumo valjda cijeli život gurali tog miša.” Nas je uvijek zanimala komunikacija u svojoj širini, a dizajn je bio samo kotačić cijelog procesa.
Bruketa: Koža me počne svrbjeti kad imam osjećaj da ću nešto raditi do kraja života. Toliko se iznerviram da dobijem fizičku manifestaciju da me svrbi koža. Kad mi se čini da je to sad to i – di dalje?
Kako funkcionirate već 30 godina? Je li uspjeh ono što vas drži zajedno?
Bruketa: To ti moderna teorija opisuje kao agilni pristup. Go with the flow. Ljudi se tijekom 30 godina mijenjaju. Kao i sve drugo, nekak’ se namjestiš i jašeš.
Žinić: U svakom odnosu ima uspona i padova, a bitno je da u padovima ostaneš OK. Da imaš otvoren razgovor, makar to bila samo jedna rečenica, riječ ili pogled. Donekle smo naučili biti samokritični prema sebi, jedan drugom ne možemo prodavati priče. Veže nas želja za dobrom idejom na kraju dana. To je “seks” koji nas vodi ili ples koji volimo igrati.
Kakva je kreativna industrija u Hrvatskoj u odnosu na svjetsku?
Bruketa: Neki je dan naš potencijalni klijent tražio ponude iz Dubaija, od agencije iz New Yorka i od nas. Oni su nešto skuplji od nas, metodološki smo prilično blizu jer industrija je toliko globalizirana da tih razlika nema. Postoje razlike u talentu, naš je bazen dosta manji od agencije iz New Yorka. No Hrvatska se u tih 30 godina toliko popela u ekonomskom razvoju da nema razlike u plaćama od drugih europskih zemalja. Surađujemo ne samo s klijentima nego i s talentima iz raznih zemalja, tako da je sve to lijepa globalna igra. Pandemija je napravila to da kad upališ Teamse, više nisi netko iz Hrvatske, nego si ti “ti”. Toliko suradnji se događa online… Radimo za europsku Coca-Colu s ljudima koje nikad nismo vidjeli.
Nikola, padnete li još u “depru” kad odete na marketinšku konferenciju u Cannes?
Žinić: O da. Ljubomoran sam na hrpu divnih ideja kojih se nismo sjetili. Naš najveći problem je upravo taj plitki bazen talenata. Fali nam ta konkurentnost. U New Yorku na jednoj poziciji kreativnog direktora u agenciji imaš dvadeset njih koji čekaju pogrešku da netko može upasti na to mjesto. I to tjera ljude da se konstantno educiraju, idu naprijed. Kod nas toga nema i ljudi se možda malo ulijene. Dok god neće biti takve konkuretnosti, uvijek ćemo možda malo kaskati za svijetom. A Cannes je top naše industrije, tamo su radovi i ideje iz cijelog svijeta. Boli kad vidiš genijalne stvari, ali je i super.
Koliko Trumpove carine i globalna događanja utječu na vaš biznis?
Bruketa: Jako. To pratim kao sapunicu. Imam tih nekoliko vijesti koje slušam kad idem na posao i kad idem s posla. Ludo je što se na planetu događa. I Nikola i ja smo investirali, pa nas zanima što će se događati. To jako utječe na nas. Jedini rezultat Trumpova rada je to da su ljudi “haltali” investicije. I da svi čekaju što će se dogoditi. A dogodit će se ogroman odljev kapitala iz Amerike, trilijuni su pobjegli. Od njegove namjere da privuče silne investicije dogodilo se samo to da su svi pobjegli. Onog trena kad ljudi prestanu investirati, ima manje posla za nas. Na nas se to još nije prelilo. Jako smo ovisni o turističkoj sezoni, ne samo kao zemlja, i mi u prvom, drugom ili trećem koraku živimo od nje.
Žinić: Turizam je pao u cijelom svijetu, pogotovo u Americi. Pitanje je koliko će se to preliti na nas, ali svaka takva stvar stvara i nove prilike. Samo je pitanje kako ćemo ih iskoristiti.
Bruketa: Zasad sezona izgleda super, ali ako se ovo nastavi, to će prije ili poslije zapljusnuti i naš mali otok.
U što ulažete?
Bruketa: Podijelio sam portfolio na dionice, nekretnine, nešto malo obveznica… Mislim da je siguran jedino jako diverzificiran portfolio. Kad jedno ide kvragu, drugo čuva vrijednost.
Žinić: Slično i ja, samo sam u pravo vrijeme malo piknuo u zlato, koje je sad na vrhuncu. Kriptovalute? To sam probao i više neću.
A na što trošite?
Žinić: Na putovanja. Skandinavija nam je u fokusu zadnjih godina. Europa je više-manje fokus, ali spremamo se i na malo dalja putovanja.
Bruketa: Trošim na putovanja i umjetnost. Ali na kraju dana, to je strast i investicijska klasa. Ozbiljni kolekcionari imaju ozbiljne kustoske koncepte. Ja kupujem stvari koje se meni sviđaju – točka. Premalo znam, premalo sam obrazovan. Posuđujem stvari koje su mi iz nekog razloga relevantne i bok. I to ne pokušavam racionalizirati i pretvoriti u neku veliku teoriju. I dalje nemam auto jer mislim da je to najgluplji trošak. Fora ti je prvih šest mjeseci, a onda to postaje bezvezni stroj koji stoji na parkingu.
Užasno velik novac sparkiraš ispred kuće i nikakvo ti posebno zadovoljstvo više ne pruža. Radio sam jedne godine izračun da vidim ako rentam svaki put auto za to što mi treba, i to svaki put neki drugi vrhunski auto. Ispalo je da je deset puta manji trošak nego da kupim vrhunski auto i držim ga doma. Danas imaš alternative automobilu i to ti omogućuje fleksibilnost. Da ne kažem da je trening svaki dan otići pješke.
Kako vam se čini Zagreb pet godina nakon potresa?
Bruketa: Dosta se radi. Svi uspoređuju obnovu s onom nakon potresa iz 1880. godine. Ali tada se nije radila protupotresna obnova jer nije postojala tehnologija za to. Sada je napraviti protupotresnu obnovu na gradnji iz 19. stoljeća užasno složeno i zato to sporo ide.
Žinić: Najveći je problem vlasništva po zgradama, haustorima… Puno je vlasnika, različitih financijskih mogućnosti. Poznati smo po tome da se ne možemo ništa dogovoriti. Država nije zauzela jasan i čvrst stav, stavila šapu i kontrolu nad tim u suradnji s građanima. Znam nekoliko zgrada koje iz tog razloga stoje, nije sve u državi.
Bruketa: Zagreb ima drugi izazov, a to je da je glavni grad neke zajednice i tu se nalaze uprave nacionalnih poduzeća, to je temelj ekonomije. Da bi bio uspješan, mora pronaći neko svoje jedinstveno pozicioniranje u odnosu na druge slične gradove, barem u nekom europskom, ako ne i svjetskom kontekstu. Da se odluči biti najbolji u nečem i da se jasno pozicionira, privuče tu vrstu biznisa u grad. Potrebna mu je jasna strategija kako privući kompanije da dođu u Zagreb, da njegova ekonomija ne ovisi samo o tome što je glavni grad Hrvatske, nego da postanemo najbolji grad za neku vrstu biznisa barem unutar EU. I to će donijeti nova sredstva, ljude… Plus, Zagreb ima ozbiljnih urbanističkih izazova, imamo rupe u centru grada. Potpuno mi je nerazumljivo zašto se te rupe ne pune. Marko Dabrović i 3LHD predstavili su prijedlog urbanizma za Gredelj, pruge…
Žinić: Zagreb ima priliku razviti se iznutra, a ne širiti se prema van. Gradski blokovi u Donjem gradu ogromni su potencijali za razne investicije. Ima sjajnih ljudi koji o tome razmišljaju i na tome rade… Ali sve se problematizira.
Bruketa: Teško je uprijeti prstom u jednog čovjeka, cijeli je niz problema. Ali stvarno bih glasao za nekoga tko bi objasnio kako da Zagreb poboljša svoju ekonomiju iz koje će se financirati razvoj grada.
A kakav je brend Hrvatske?
Bruketa: Imamo nevjerojatnu sreću, lijepu prirodu i more, očito smo atraktivni u svjetskim okvirima. Ali ima i drugih koji imaju isto, pa nisu poznati ni atraktivni. Očito su napori ljudi u tih 30 godina u turizmu i državnoj administraciji urodili plodom. Naravno da ima problema, ali očito se napravio posao. Poznati smo po moru, prirodi i nogometašima, naravno, onda se to spojilo sa srećom što smo imali uspješne sportaše. I onda smo još imali sreće da imamo Borisa Ljubičića, koji je svoj život posvetio vizualnom identitetu Hrvatske, i uspjeli smo se vizualno izdvojiti od sličnih zemalja koje su nastale u istom periodu. I to je jako dobar spoj nekoliko brendova. Puno starije zemlje imaju puno manje prepoznatljive identitete. Boris Ljubičić je tome posvetio život i nadam se da će dobiti spomenik za to, ako već nije dobio novac od države.
Žinić: Puno se radilo i promišljalo, neke su strategije urodile plodom, neke ne. Ali ne možemo biti nezadovoljni. Krajnje je ipak vrijeme da se napravi ozbiljna strategija, ne samo turistička, koja će pronaći našu jedinstvenu činjenicu unutar konkurencije drugih zemalja.
Bruketa: Čaša je polupuna, imamo Ljubičićeve crvene i plave kvadrate. Nadam se da će Ministarstvo kulture od njega otkupiti taj projekt i propisati upotrebu tih vizualnih elemenata, zaštititi sustav.
Da, ali sjećate se kad su htjeli Ljubičićeve kvadrate staviti na registracijske tablice automobila pa su se ljudi digli…
Žinić: Ljudi se dignu zbog svega. Najprije ide kritika…
