Iz Zero One Gamesa iduće bi godine trebao izaći novi proizvod industriji igara poznatog tvorca Alana Sumine, koji je prodajom Nanobita švedskom Stillfront Groupu zaradio bogatstvo. U stvaranju nove igre, sada kada mu ruke više nisu vezane zabranom tržišnog natjecanja, sa svojim timom eksperimentira umjetnom inteligencijom.
U razgovoru za PD Code otkriva zašto ulaže u nekretnine, kako to da ne vjeruje u kriptovalute, je li prebolio trenutačni gubitak težak 15 milijuna eura, čime su ga razočarali električni automobili, a čime Elon Musk te što to Hrvatsku čini, kako kaže, najljepšim mjestom za život.
Što znači Trimeta?
Ime tvrtke nema posebno značenje, dobro mi je zvučalo, zanimljivo je i bilo je slobodno. Riječ “meta” na grčkom znači “poslije”, “nakon”, “iza”, pa s obzirom na to da je to priča nakon Nanobita, ima smisla. Trimetu sam osnovao kao holding kompaniju koja je nositelj investicija. Najznačajnije ulaganje nam je u tvrtku Futura Partners, koja se bavi okrupnjavanjem klinika i ordinacija u privatnom zdravstvu, kupili smo polikliniku Sinteza, Bagatin i još nekoliko manjih. To je puno drukčije od moje struke pa mi je zanimljivo, a druga investicija je Zero One Games, nešto novo čime se sada bavim.
Novi gejmerski posao na istoj lokaciji gdje je i Nanobit, uspeli ste se na društvenoj ljestvici, u imovinskom statusu i u poslovnoj zgradi s prvog na osmi kat?
Tako nekako, da. Slučajno smo u istoj zgradi kao i Nanobit. Iskreno, nisam bio baš sretan s tim jer sam se bojao da bi to moglo biti emotivno, ali ispostavilo se da nije. Gotovo uopće ne viđam ljude koji rade u Nanobitu, a dobro nam je tu, naviknuli smo se na Radničku i ovo okruženje nam je poznato. U Zagrebu je inače jako teško naći adekvatan uredski prostor, čime ćemo se uskoro morati opet baviti jer nam je sada već postalo gužvovito, ured nam je premali.
Je li teško otići s korijena Nanobita?
Možda je i bilo, ali sada je prošlo već pet godina od prodaje tvrtke i to odvajanje je završeno, ne osjećam se više povezano s Nanobitom. Kompaniji i ljudima, naravno, želim da im bude dobro, da budu uspješni, ali sam posvećen drugim stvarima. Uspoređujem to s prodajom automobila ili stana, kad ih prodate, malo vam je to emotivno, a onda imate novi stan i novi auto, priviknete se i bavite se time.
Što je onda novi gejmerski biznis?
Nešto jako, jako svježe. Puno eksperimentiramo i teško mi je bilo što reći. Nanobitu je trebalo pet, gotovo šest godina da itko čuje za njega, da napravimo proizvod koji će biti primijećen, a da prodamo tvrtku, trebalo nam je 12 godina. Sada mi je za Zero One Games teško reći išta osim da eksperimentiramo, gotov proizvod nemamo, ali puno radimo. Pokrenuo bih tu tvrtku i prije, samo sam imao zabranu tržišnog natjecanja po ugovoru o prodaji Nanobita, a sada je to isteklo.
Gdje ste bili, što ste radili?
Prodali smo tvrtku netom nakon korone i putovanja su imala niz ograničenja, pa sam dosta putovao po Europi i Americi, daleka putovanja se još nisu bila oporavila, ali bio sam u Južnoj Africi, koja me oduševila, a planiram se vratiti u Japan i Brazil.
Čitala sam da ste uređivali stan.
Da, to područje me jako zanima. Mislim da sve nas IT-jevce, budući da su naši proizvodi nevidljivi i nisu opipljivi, zanima i nešto vidljivo i opipljivo. Za mene su to nekretnine i dizajn interijera jer volim lijepo, volim živjeti i biti u lijepo uređenom prostoru. Angažirao sam profesionalce, pomogao mi je arhitekt Nikola Arambašić, OCD Arhitekti, ali bio sam jako uključen u sve. Ne mislim se, naravno, time baviti komercijalno, ali sam razmišljao da bih možda nešto gradio ili investirao u građevinu, no za sada se nisam u to upustio jer su svi u tome i izgleda mi kao neki balon.
I ured vam je lijepo uređen, domaći dizajneri ili…?
U uredu je sve iz domaćeg dizajna, iz Prostorie, oni su meni super, rade vrhunske stvari na svjetskoj razini, a hrvatski je proizvod. Općenito mislim da domaći dizajn interijera ima puno veći međunarodni potencijal jer je u toj struci jako puno talentiranih ljudi.
Što još volite?
Volim automobile, to je klasika. Kad sam prodao kompaniju, kupio sam Porsche 911, a vozim još Range Rover Sport, koji mi je ugodan, velik, i mogu njime na dulja putovanja. Imao sam razne automobile, bilo je tu i Porschea i BMW-a, a onda sam se nekako odlučio za ova dva, koja vozim ovisno o vremenu, potrebama i raspoloženju. Danas je, recimo, lijep dan pa sam na posao došao Porscheom, a kad je kiša, onda vozim Rover.
Električni ili klasični automobili?
Hm, klasični. Ali to je zato što trenutačno imam loše iskustvo s jednim električnim automobilom, neću vam reći s kojim jer ne želim nikoga vrijeđati, ali vozio sam ga 15 minuta i auto se totalno pokvario, već je dva mjeseca na servisu, na kojem ga ne mogu popraviti pa će mi vjerojatno vratiti novac. Kupio sam ga jer sam po gradu htio voziti električni auto.
A Rimac, biste li voljeli imati Neveru?
Joj, nemam ja toliko novca. To je automobil za bogate kolekcionare, a ja nisam ni običan kolekcionar. Nisam siguran da ljudi taj auto voze svaki dan.
Puno ste se mučili oko toga što u ulaganjima jest za vas, a što nije?
Jesam, da. Našao sam se u toj situaciji da imam veliku likvidnost, dosta slobodnih sredstava i onda se javi puno ljudi s idejama i savjetima, no zapravo se ispostavi i da je najjednostavnije ono što za sve ljude funkcionira, a to je povjeriti novac nekom indeksnom fondu, pustiti ga da tamo bude i da vrijednost raste te ne gledati stalno što se zbiva. Imam nešto osobnih investicija, malo dionica Nvidije i nešto nekretnina, kako sam rekao, one su mi strast.
Kako ste na kraju odlučili kamo ćete s novcem?
Pitao sam ljude s više iskustva od sebe. Primjerice, Emila Tedeschija, koji mi je preporučio jednu privatnu banku i njima sam dao novac na upravljanje. O svemu što me zanima volim pitati ljude koji su već isto to prošli, jednako kao što volim dati savjet ljudima o stvarima u kojima ja imam više iskustva, a njih zanima, to vam ispadne vrlo jednostavno.
Kad ste već spomenuli Tedeschija, hoćete li se i vi vratiti fakultetu pa naknadno diplomirati kao i on?
Ha-ha-ha, meni to nije toliko važno. Ne znam što bih dobio time da se sada vratim na Fakultet elektrotehnike i računarstva, moj posao više nije programiranje, nekako više volim biznis i mislim da bih prije pokrenuo još jednu tvrtku nego se vratio na fakultet. Prvih, recimo, sedam godina u vlastitom biznisu možda mi je smetalo što nisam završio fakultet, ali me to onda prošlo.
Kako to da ste tajili da ste napustili fakultet?
Nisam to tada tajio zbog napuštanja fakulteta, nego zbog pokretanja tvrtke, jer pokretanje vlastitog posla u jeku globalne financijske krize i recesije koja je uslijedila, a u Hrvatskoj je trajala dulje nego igdje drugdje, nije bilo popularno. Nisam htio svima razglasiti da pokrećem posao jer je taj posao mogao propasti. Puno kasnije naučio sam da se neuspjeh doživljava tragično u Hrvatskoj i općenito u Europi, kao neka sramota, a da je u Americi potpuno drukčije – neuspjeh je normalan i ide se dalje.
Trump, recimo, bankrotira nekoliko puta, a dva puta ga izaberu za predsjednika…
Dobro to što je bankrotirao, nerazumljivo mi je da je ostao dužan ljudima i opet je popularan i izabran. To je razlika u mentalitetu.
Kako tumačite tu razliku?
U Europi ne postoji velika uspješna kompanija nastala u zadnjih dvadesetak godina, kod nas su jake tradicionalne industrije s početka 20. stoljeća, poput automobilske industrije i avioindustrije. Tako da mi se čini da se ljudi dosta manje upuštaju u rizik. Ne znam zašto je to tako, ali možda i zato što se u Europi jako dobro živi, kvaliteta života je veća i ljudi nemaju potrebu preuzimati rizike. Ne morate se zadužiti za obrazovanje pa vaš izbor studija ne mora biti komercijalan, nego možete studirati nešto jer vam je to lijepo, ne morate se puno brinuti o zdravstvenom osiguranju jer ćete dobiti javnu uslugu. Kinezi kažu da je Europa muzej svijeta, s čime se slažem, ali se istovremeno pribojavam da iako danas kvaliteta života u Europi jest najbolja na svijetu, ne bih volio da za 10 ili 20 godina ne možemo financirati te beneficije koje danas uživamo.
Očekivanja od Nanobita nisu bila velika?
Otprilike. Očekivali smo da ćemo zaraditi dovoljno da možemo biti neovisni. Da smo bili pametniji, možda bismo se i brže širili i možda bi nam trebalo manje vremena za prodaju kompanije.
Što bi značilo “pametniji” ?
Mislim da smo prvu osobu zaposlili kad smo imali milijun kuna na računu jer sam se bojao što će biti ako nekoga zaposlim, a ne mogu ga platiti. Nismo tada mogli znati kakvu će budućnost imati industrija mobilnih igara i aplikacija, nismo mogli ni zamisliti da će od 2010. do danas narasti stotinu puta, s četiri na 400 milijardi dolara. Bili smo oprezni.
Niste htjeli kompaniju prodati na burzi?
Stillfront Group, tvrtka koja je kupila Nanobit i još 20 drugih firmi, izgubio je 96 posto vrijednosti na burzi, vjerujem da je to u retrospektivi dovoljan i dobar razlog zbog kojeg mi nismo htjeli na burzu.
Koliko ste vi izgubili s obzirom na to da ste za Nanobit djelomično dobili dionice Stillfronta?
Oko 15 milijuna eura.
Kako ste to doživjeli?
Nije bilo dramatično. Sve je stvar početnih očekivanja. Kada smo prodali Nanobit, odvjetnik iz Engleske nam je rekao da trebamo biti zadovoljni postignutim dogovorom čak i ako vrijednost dionica koje smo dobili padne na nulu. Razmišljao sam da možda neće baš na nulu, ali evo blizu su. I nije dramatično. Mislim, nije da sam sretan s time, ali što je tu je.
Nije zauvijek izgubljeno, možda opet bude rasla vrijednost?
Naravno, što ja znam što će biti za godinu, dvije ili pet. Ta tvrtka vrijedi više nego što je njezina trenutačna vrijednost na burzi. U ovoj našoj industriji nemate baš stabilan prihod. Ostvarujete ga kad izdate novu igru, što se može usporediti s farmaceutskom industrijom. Počnete nešto istraživati i dok istražujete – u farmaciji neki novi lijek, u našoj industriji neku novu igru – ne znate što će biti s time, ako ne uspije, tvrtka osnovana za istraživanje propada. To je rizik.
Možda sada s više iskustva možete lakše prepoznati potencijalno uspješnu igru?
Ne možete to nikada znati iako s iskustvom možete imati neki osjećaj, intuiciju koja može pomoći da ne odete baš sasvim u pogrešnom ili čak suprotnom smjeru. Čitao sam da je Steven Spielberg jednom rekao kako radi dobre filmove jer je pogledao puno dobrih filmova, tako sam i ja proučio jako puno dobrih i uspješnih igara pa otprilike znam što prolazi. Uz to, imamo alate kojima možemo testirati tržište. U stvaranju igre kombinirate sva ta znanja i iskustva te dodajete neke male inovacije, koje moraju biti dozirane jer iskustvo pokazuje da ćete s totalno inovativnim stvarima prije promašiti nego pogoditi jer tržište možda još nije spremno, a kopirat će vas sigurno.
Kradu li se ideje?
Svi sve kradu, ali nije ideja ono što je zaštićeno, nego realizacija. Sve čokolade na neki su način slične, razlika je u marketingu, pozicioniranju proizvoda i distribuciji te prosudbi krajnjega korisnika u konačnici.
Što je drukčije u Zero One Gamesu u odnosu na Nanobit?
Dosta eksperimentiramo umjetnom inteligencijom. Već smo vidjeli to čime se bavimo kod nekih konkurenata iz Kine, ali sada eksperimentiramo kako da to ubacimo u neki od svojih proizvoda za iduću godinu.
Što sve umjetna inteligencija može u gejmerskoj industriji?
Već može raditi cijele igre, ne takve da bi se njima moglo biti pretjerano zadovoljan, ali ih može napraviti. Može pomagati developerima u kodiranju i može služiti za generiranje velikog broja raznih asseta, a to su razne stvari u igri, poput likova, pozadina, svega vizualnog. Sada istražujemo može li raditi interakciju. Programeri su prije skriptirali akcije nekog lika, a sada je moguće da umjetna inteligencija preuzme neke radnje i da upravlja akcijama nekog lika, da analizira situaciju i da donosi odluke, odnosno nije potrebno da sve bude unaprijed isprogramirano. S jedne strane štedi puno vremena, a s druge strane može omogućiti da igra zahvaljujući primjeni umjetne inteligencije bude beskrajna. I sada postoje igre bez kraja, ali ovo bi bilo malo drukčije. Prije šest mjeseci ne bih bio toliko optimističan o primjeni umjetne inteligencije koliko sam sada optimističan. Eto, u koliko malo vremena se sve može promijeniti.
Gdje ste našli ljude za novu tvrtku?
Neki su došli k nama iz Nanobita, a neki su došli s tržišta rada, trenutačno nema problema s nalaženjem kadra, IT industrija je u stagnaciji.
Nema više radnih mjesta za programere?
Ne bih išao toliko daleko da nema radnih mjesta za njih, ali se vraćamo na situaciju kakva je bila prije korone, tamo negdje 2019., što mislim da je realno. Od tada do danas dogodila se eksplozija potražnje i svi su počeli proizvoditi programere, svi su se počeli obrazovati za programere, tko god nije znao što bi, savjetovalo bi mu se da postane programer jer je posao dobar, uvjeti su dobri, plaća je dobra. Sada kada se uvodi umjetna inteligencija, neće biti posla za sve te ljude i ako je netko ušao u tu struku, a nije baš za nju, neće mu biti lako. Za izvrsne programere uvijek će biti posla.
Što će raditi Algebra?
Siguran sam da će se oni prilagoditi zahtjevima tržišta brže i bolje od mnogih državnih fakulteta. U posljednje vrijeme ne zapošljavaju se tako brzo, lako, jednostavno ili automatski ni oni koji završe FER. Situacija je takva da malo tko ima vremena u kompanijama obrazovati junior programere da napreduju na razinu seniora.
Kako to da ste ostali živjeti u Hrvatskoj?
Hrvatska je najljepše mjesto za život. Mislim da je dobro da ljudi idu u inozemstvo i vide kako je to kad imaju 20 godina, ali sada nema razloga seliti se.
Ali vi ste ostali u Hrvatskoj i kad ste imali 20 godina…
Tada sam imao biznis u Hrvatskoj. Zapravo nikad nije bilo potrebe da se iselim. Puno sam putovao i imao sam neku ideju da ću ako budem imao dovoljno novca, jednog dana živjeti u Engleskoj. Ipak, zaključio sam kako mi je lijepo kad odem na četiri ili pet dana dva puta godišnje, ali tamo nemam obitelj, nemam prijatelje i zato nemam ni razlog da bih se odselio.
Čime vas privlači London?
Ima svega. Ako želite dobar restoran, ima ih na stotine, ako želite dobru predstavu, ima ih jako puno, financijska industrija je jako razvijena, vlada užurbanost koja se meni jednako sviđa koliko me nakon nekog vremena i umori. Zato volim otići u London, napuniti baterije, ali se pritom i umorim pa sam sretan i kad se vratim. London je nekako najsličniji Americi, a u Europi je i blizu je. Naporno bi mi bilo ići u Ameriku nekoliko puta godišnje. Hrvatska je geografski odlično pozicionirana, možete lako obići sve europske destinacije, iz Zagreba ste dva sata vožnje udaljeni od mora i dva do tri sata vožnje od skijališta u Sloveniji ili Austriji. Šteta samo što nemamo direktnu vezu s Amerikom.
Gdje ulažete u nekretnine, u Hrvatskoj ili u inozemstvu?
U Hrvatskoj. Razmišljao sam o tome da kupim stan u Londonu, ali s Brexitom mi je to postalo manje atraktivno. Odem u London i odsjednem u hotelu, a to me manje košta nego da održavam stan u Londonu i da mi, ne daj, Bože, pukne cijev za vodu. Imaju oni rješenja za sve, ali opet se time morate baviti.
Kada birate more, gdje vam je najljepše?
Srednja Dalmacija – Hvar, Brač, Vis, Korčula… otoci uglavnom. Ako moram birati, Hvar, zbog Paklinskih otoka.
Položili ste ispit za vožnju broda?
Da. Osnovnu B kategoriju, ali to mi je uvijek stres, pogotovo ako je veće društvo na brodu pa radije to prepuštam profesionalnom skiperu. Volio bih još naučiti jedriti. U teoriji bih volio naučiti voziti i avion, ali trenutačno sam fokusiran na novi biznis.
Jeste li u međuvremenu povjerovali u kriptovalute?
Ne. “Vjera” je dobra riječ jer vrijede onoliko koliko vjerujete. Nema nikakvog drugog temelja za njihovu vrijednost. Bitcoin je možda specifičan i mogao bi biti neki zamjenski novac, ali meni je to čudno. Slanje kriptovalute između dvije osobe je skupo, skuplje je od obične transakcije, i to mi nema smisla. Nešto sam malo uložio i u Bitcoin da budem u trendu, ali nisam povjerovao još.
Što mislite o Elonu Musku?
Imao sam puno bolje mišljenje o njemu prije nekoliko mjeseci.
Čime ga je pokvario?
Ponašanjem, djeluje kao sociopat. Možemo se složiti da je potrebno racionalizirati državnu upravu, puno se na to troši. Ali tvrdnje da bi SAD trebao izaći iz NATO-a, pa postavljanje prema Ukrajini tako kako se postavlja, a zemlja i ljudi su pretrpjeli tolika ratna razaranja, jasan je znak da mu nedostaje empatije, i to je zapravo tužno. Ne bih se nikad poslovno kladio protiv njega, vjerujem da će opet nešto novo napraviti s Teslom, ali trenutačno se ponaša kao dijete kojem je dana neograničena moć, djeluje mi infantilno.
Što očekujete od rezanja troškova u hrvatskoj državnoj administraciji?
Neće se ništa promijeniti. Broj građana se smanjio, a broj birokrata je narastao, i to ne razumijem i nikad neću razumjeti – posebno zato što bi digitalizacija trebala omogućiti dodatno smanjivanje birokracije. Smatram da bi državni službenici trebali biti dobro plaćeni, ali isto tako da ih ne treba biti toliko puno koliko ih ima. Ne smatram da bi trebalo biti manje liječnika ili zdravstvenih radnika, njih vjerojatno treba više, kao i učitelja i profesora, ali ljudi zaposleni u raznim agencijama, koji uglavnom nešto potpisuju ili pečatiraju… Nisam siguran da ih treba toliko koliko ih ima.
Kao da ste odustali od zagovaranja racionalizacije državne potrošnje?
Prestao sam vjerovati da se nešto može promijeniti jer, kako sam rekao, građana je manje, a birokrata koji ih opslužuju, unatoč digitalizaciji, je više, može li se to nečim objasniti? To je problem na razini cijele EU. No dolazi Novi svjetski poredak pa se i to možda promijeni.
