U svijetu je u proteklih tridesetak godina potpisano više sporazuma i deklaracija o borbi protiv klimatskih promjena, ali malo tko zna koji se na što odnosi, što konkretno znače i kad su doneseni.
Pariški sporazum o borbi protiv klimatskih promjena najvažniji je klimatski sporazum, potpisan na 21. zasjedanju Konferencije zemalja (COP21) Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime (UNFCCC) u Parizu 2015. godine.
Vlade su se tada prvi put u povijesti zajednički dogovorile uložiti kolektivne napore kako bi ograničile globalno zatopljenje i odgovorile na njegove učinke. Sporazum je postignut 12. prosinca 2015. godine, a stupio je na snagu 4. listopada 2016., nakon ratifikacije Europske unije. Do prosinca 2016. godine sporazum su potpisale 194 države članice UNFCCC-a, a njih 118 ga je ratificiralo. Glavni je cilj sporazuma ograničavanje globalnog zatopljenja na temperature “znatno ispod” 2 °C do kraja stoljeća, idealno do 1,5 °C u odnosu na predindustrijske razine.
Ciljevi su također osiguravanje opskrbe hranom, ali i povećavanje kapaciteta država da se bore s posljedicama klimatskih promjena, razvoj novih “zelenih” tehnologija te pomaganje slabijim, ekonomski manje razvijenim članicama u ostvarenju vlastitih nacionalnih planova o smanjenju emisija. Isto tako se navodi da je cilj do kraja 21. stoljeća u potpunosti anulirati emisiju stakleničkih plinova.
Globalno zatopljenje jedan je od najvećih problema današnjice. Sedamdesetih godina 20. stoljeća počeo se spominjati utjecaj ljudi na klimu, a 80-ih je pojam populariziran i sve se češće spominjao u znanstvenoj zajednici, ali i javnosti. Novoustrojeno Međuvladino tijelo za klimatske promjene UN-a 1990. godine objavilo je svoje prvo izvješće o klimatskim promjenama, u kojem “s velikom sigurnošću” potvrđuje ljudski faktor u globalnom zagrijavanju te potencijalne opasnosti nastavi li čovječanstvo živjeti bez obaziranja na klimu. To je rezultiralo konferencijom u Rio de Janeiru 1992. godine i ustrojavanjem UNFCCC-a te je počelo intenzivnije praćenje klimatskih promjena i smanjenje ljudskog djelovanja na njih.
U Japanu je 1997. potpisan Protokol iz Kyota, koji nije imao prevelikog učinka jer je stupio na snagu osam godina poslije, tek 2005., a SAD (uz Kinu najveći zagađivač i emiter stakleničkih plinova) ga nije prihvatio. Sve to rezultiralo je željom (dijela) međunarodne zajednice za općim, obvezujućim klimatskim sporazumom koji bi postigao sve ono što Protokol iz Kyota nije uspio, ali i više (po današnjim standardima, Kyoto je bio “blag” sporazum). Europska je unija posebno bila zainteresirana za takav sporazum jer je odlučila postati globalni lider u “zelenim” tehnologijama i održivom razvoju pa je posljedično tome u Parizu održana 21. Konferencija stranaka UNFCCC-a. Samu važnost konferencije i sporazuma prepoznale su države članice UN-a, ali i religijski i socijalni akteri, primjerice papa Franjo (u svojoj enciklici Laudato si), te Međunarodna konfederacija sindikata (ITUC), a fokus je bio na Sjedinjenim Državama i Kini kao najvećim zagađivačima i emiterima stakleničkih plinova.
Zasjedanje 21. Konferencije stranaka Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime počelo je u Parizu 30. listopada, a završilo 12. prosinca 2015. godine. Zasjedanje je bilo jedna od najvećih svjetskih konvencija, s 50 tisuća posjetitelja, od čega 25 tisuća delegata vlada, međunarodnih organizacija, UN-ovih agencija, nevladinih organizacija i organizacija civilnog društva. Zbog terorističkih napada koji su se dogodili u studenom iste godine, osiguranje je bilo na najvišoj razini, s 30 tisuća policajaca raspoređenih diljem zemlje. Konferenciji su prisustvovali predstavnici 195 država, a 146 njih predstavilo je svoje nacionalne akcijske planove za smanjenje emisija. Ta je konferencija rezultirala Pariškim sporazumom o klimatskim promjenama, prvim međunarodnim sporazumom te vrste.
U Pariškom sporazumu stoji da je sporazum postignut “u kontekstu održivog razvoja i nastojanja za iskorjenjivanje siromaštva” te da se nastoji pojačati globalni odgovor na opasnost od klimatskih promjena glavnim mjerama:
- zadržati povećanje globalne prosječne temperature na 2 °C iznad razina u predindustrijskom razdoblju te poduzeti mjere u svrhu ograničavanja rasta globalne prosječne temperature iznad 1,5 °C iznad razina u predindustrijskom razdoblju;
- povećati sposobnost prilagodbe posljedicama klimatskih promjena i poticati smanjenje emisija stakleničkih plinova na način kojim se ne ugrožava proizvodnja hrane;
- osigurati financiranje projekata koji smanjuju emisiju stakleničkih plinova i povećavaju otpornost na klimatske promjene.
Borba za usporavanje i zaustavljanje klimatskih promjena u Pariškom sporazumu prepoznata je kao metoda ostvarivanja šireg cilja međunarodne zajednice: borbe protiv nejednakosti i postizanja održivog razvoja na razini cijelog planeta. Problem sporazuma jest to što ne uspostavlja nikakve mehanizme penaliziranja država zbog nepostizanja ciljeva navedenih u nacionalnom planu ili zbog nedovoljno radikalnih akcijskih planova. Takvi mehanizmi zahtijevali bi puno više vremena (i otpora) do uspostave te se sve svodi na odgovornost članica Konferencije. Primjerice, američki predsjednik Donald Trump više je puta izjavio da je sporazum loš za Sjedinjene Američke Države pa je 1. lipnja 2017. objavio istupanje iz sporazuma.
Sporazumom je određeno da se svi doprinosi pojedinih država potpisnica (u tekstu sporazuma koristi se i naziv stranka) ostvaruju putem nacionalnih planova. Nacionalni planovi donose se periodično i svaki bi trebao biti napredak u odnosu na prethodni plan te odražavati najviši mogući cilj svake države potpisnice. Ističe se da bi razvijene zemlje trebale predvoditi provedbu ciljeva smanjenja emisija na razini cjelokupnoga gospodarstva, dok bi zemlje u razvoju trebale ublažavati svoje emisije po pojedinim kategorijama, a tek s vremenom prijeći na smanjenje i ograničavanje emisija cjelokupnoga gospodarstva. U tome bi im potporu trebale pružiti razvijene države.
Od posebne važnosti za Hrvatsku, ali i Europsku uniju je članak 18., koji govori da se zemlje koje zajednički djeluju unutar regionalne organizacije za gospodarsku integraciju svaka zasebno smatraju odgovornima za svoju razinu emisija. Dakle, ako postoji članica Unije koja ne ispuni svoje kvote i nacionalne planove, ona se smatra odgovornom te je Europska komisija može penalizirati.
Kako bi se olakšalo državama, Konferencija članica Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime uspostavila je mehanizam za doprinos ublažavanju emisija stakleničkih plinova i potporu održivom razvoju, kojim se države mogu dobrovoljno koristiti. Ciljevi su mehanizma:
- 1. promicanje ublažavanja emisija stakleničkih plinova uz poticanje održivog razvoja;
- 2. poticanje i olakšavanje sudjelovanja javnosti i privatnih subjekata u smanjenju emisija;
- 3. doprinos smanjenju razina emisija u pojedinoj stranci na temelju drugih metoda ublažavanja u toj stranci ili drugim strankama;
- 4. postizanje sveukupnog ublažavanja globalnih emisija.
Pariški sporazum stupio je na snagu 30 dana nakon što je 55 zemalja odgovornih za 55 posto globalnih emisija stakleničkih plinova položilo isprave o potpisivanju, ratifikaciji i pristupanju. Taj uvjet ispunjen je 4. listopada 2016. ratifikacijom Europske unije (države članice Unije koje su tražile vlastitu ratifikaciju to su učinile u sljedećih nekoliko dana). Američki predsjednik Donald Trump službeno je 2020. priopćio kako Sjedinjene Američke Države, jedna od najznačajnijih industrijskih zemalja, napuštaju Pariški klimatski sporazum, čime je ispunio jedno od svojih obećanja iz predizborne kampanje. Time je Trump, koji je želio revitalizirati američku industriju ugljena, proglasio ništavnim sporazum koji je njegov prethodnik Barack Obama snažno zagovarao i prema kojem se Amerika obvezala smanjiti emisiju stakleničkih plinova. Nakon pobjede na predsjedničkim izborima novi američki predsjednik Joe Biden potpisao je 2021. uredbu o vraćanju SAD-a u sporazum.
Ipak treba naglasiti da iako je Pariški sporazum ključni, on nije jedini sporazum o borbi protiv klimatskih promjena. Konvencija UN-a o klimatskim promjenama (UNFCCC), donesena na Summitu Zemlje u Riju 1992. godine, dala je prvi globalni okvir za borbu protiv klimatskih promjena. Ona je postavila temelje za kasnije sporazume. Već spomenut Protokol iz Kyota iz 1997. prvi je pravno obvezujući sporazum koji je obvezao razvijene zemlje na smanjenje emisija stakleničkih plinova. Nadalje, u Glasgowskom klimatskom paktu (COP26) iz 2021. godine prvi se put eksplicitno spominje smanjenje korištenja ugljena.
Potpisnice su dale obećanja o smanjenju emisije metana i financiranju prilagodbe klimatskim promjenama, ali neke zemlje poput Indije i Kine blokirale su donošenje strožih mjera i obveza. Naposljetku, na zasjedanju COP28, održanom 2023. u Dubaiju, donesena je povijesna odluka kojom se sve zemlje pozivaju na postupno napuštanje fosilnih goriva. Više od 100 zemalja podržalo je globalni prelazak na obnovljive izvore energije, a dogovoreno je i povećanje financiranja za prilagodbu klimatskim promjenama. Pariški sporazum ostaje najvažniji okvir, ali svake godine novi COP sastanci donose ažuriranja i dodatne dogovore. Najnoviji COP28 bio je značajan zbog eksplicitnog poziva na postupno ukidanje fosilnih goriva.
