Još jedan poremećaj u poljoprivrednoj proizvodnji, zbog više sile poput lockdowna ili eskalacije globalnih tarifnih sukoba, i hrvatska poljoprivredna proizvodnja i opskrba stanovništva hranom suočit će se s nepremostivim preprekama. Hrvatska poljoprivreda je nekonkurentna, visoko zadužena i neproduktivna. Svi se kunemo u proizvodnju i povećanje proizvodnje, ali bez prihvaćanja činjenice gdje se trenutno nalazimo i iz kojih razloga smo u ovoj poziciji, Hrvatska neće napraviti potrebne iskorake i dugoročno će biti primorana ovisiti o uvozu hrane za svoje građane, kao i sirovine za prehrambenu industriju, upozoravaju iz HUP-ove Udruge prehrambene industrije i poljoprivrede.

Uzmimo na primjer dosadašnju politiku RH u snažnom ulaganju u ekološku i ekstenzivnu poljoprivredu. Zemlje EU koje su samodostatne u najvažnijim vrstama poljoprivredne proizvodnje, postigle su visoku produktivnost i konkurentnost te imaju snažan izvoz poljoprivrednih proizvoda. Njihov je interes ulagati u ekološku poljoprivredu kako bi povećale vrijednost svojih proizvoda i smanjile negativni utjecaj intenzivne poljoprivrede na okoliš i tlo. Hrvatska je daleko od takvog položaja. Hrvatska u usporedbi s tim zemljama nema intenzivnu poljoprivrednu proizvodnju.

Hrvatska pri samom dnu u izvozu hrane per capita u EU

Hrvatska ima negativnu vanjskotrgovinsku bilancu u razmjeni hranom u iznosu od 2 milijarde EUR te je pri samom dnu izvoznika hrane po glavi stanovnika u EU. U Hrvatskoj je od 50.000 traktora 35.000 (70%) prosječne starosti 40 godina. Koliko je snažna hrvatska poljoprivreda govori činjenica da imamo samo 400 traktora snage veće od 150 kW na sveukupno 164.000 registriranih poljoprivrednih gospodarstava.

Hrvatska je izgubila proizvodnju jabuka (proizvodimo manje od 50% potreba) dok je ulagala desetke milijuna eura u ekološku proizvodnju oraha, a kao posljedicu imamo nikada manju proizvodnju oraha. Trenutno u ekološke orahe ulažemo na 3.900 ha dok je primjerice za samodostatnost u proizvodnji mrkve potrebno samo 600 ha, a za sveukupnu samodostatnost u proizvodnji povrća potrebno je 10.000 hektara.

Nedostatak strategije jasno se ogleda u podatku da hrvatski građani trenutno subvencioniraju 163 poljoprivredne kulture u ekološkoj proizvodnji. Hrvatska je od ulaska u EU uložila nevjerojatne iznose u ekološke pašnjake i livade i u ekstenzivno stočarstvo iako je potpuno jasno da Hrvatska ne raspolaže dovoljnim poljoprivrednim površinama da bi taj oblik stočarstva rezultirao dovoljnim količinama mesa ili mlijeka za domaće potrebe, a kamoli stvaranje viškova koji bi služili za izvoz i smanjili cijenu mesa i mlijeka hrvatskim građanima.

Od 123.000 hektara upisanih u ekološku proizvodnju 60% površina otpada na pašnjake, krške pašnjake, livade, trave. Hrvatska, s obzirom na ograničene površine, ne može u ekstenzivnoj proizvodnji postići samodostatnost i u  sustavu krava tele, i u proizvodnji mlijeka, i u tovu junadi s potpuno različitim potrebama u ishrani stoke. S hrvatskim površinama ekstenzivno stočarstvo i vrijednosti koje stvara nisu dovoljne za obnovu devastiranog stočnog fonda, izgradnju novih farmi, kupovinu nove mehanizacije, razvoj sustava veterinarskih i agronomskih stručnjaka, centara za osjemenjivanje i razvoja genetskog materijala. Taj oblik poljoprivrede ne stvara dovoljno vrijednosti za održive prihode poljoprivrednicima niti može financirati vraćanje 100.000 hektara šikara u oranice.

Iz javno dostupnih podataka unazad 10 godina potpuno je jasno da se poštuje proizvodni proces ekološke proizvodnje jer je on strogo kontroliran, ali i da se većina proizvoda prodaju kao konvencionalni proizvodi niže klase i kvalitete dok cijenu proizvođaču supstituira ekološka potpora.

Korporativni program

ENT Summer Camp – 25 godina razvojnih prilika za mlade

tamna strana jeftine mode

Majica od 5 eura, problem od milijardi: Moda postala ekološki teret

Dostupne površine i takav način proizvodnje ne podržavaju potrebe domaće prehrambene industrije za sirovinama te nas dugoročno čine ovisnima o uvozu hrane. Preuzimajući takve, i slične poljoprivredne politike, Hrvatska pristaje na duži vremenski period zacementirati trenutni inferiorni položaj naše poljoprivredne proizvodnje i prerade na europskom i globalnom tržištu.

Primjer pogrešne politike vidimo u Zakonu o poljoprivrednom zemljištu koji sprječava hrvatske građane da zemljištem u svom vlasništvu subvencioniraju poljoprivrednu proizvodnju. Dajemo primjer autodestruktivnog načina bodovanja na Natječaju za državno zemljište u kojem proizvođaču mlijeka koji je OPG, s cijelom obitelji koja radi na OPG-u i s 50 krava u proizvodnji nije dozvoljen rast, razvoj, ulaganje u održivost i konkurentnost. Tvrtkama koje imaju najuspješniju proizvodnju i preradu sustavom bodovanja je onemogućena pobjeda na Natječaju. Ovako osmišljeni Natječaji su u direktnoj suprotnosti s interesima hrvatskih građana koji su vlasnici tog zemljišta.

Gornja tablica prikazuje praktične primjere rezultata natječaja prema aktualnom Zakonu o poljoprivrednom zemljištu. Na natječaju se ne boduju niti dovoljno vrednuju, uspješna proizvodnja, prošla niti buduća financijska ulaganja u proizvodnju, broj članova OPG-a, broj zaposlenih u tvrtkama, kvaliteta proizvoda, tehničke inovacije kao ni ulaganje u navodnjavanje. Na natječajima zemljište se daje na rok od 15-25 godina te ovakvi kriteriji bodovanja, koji najuspješnijima uskraćuju resurse u proizvodnji, potencijalno mogu nanositi štetu poljoprivrednoj proizvodnji još desetljećima.

Jedini put prema toliko spominjanoj samodostatnosti u proizvodnji hrane je ulaganje u intenzivnu poljoprivredu, industrijsku proizvodnju zdrave hrane, navodnjavanje, povećanje prinosa po svakom hektru u svakoj vrsti proizvodnje, usvajanje novih tehnologija u proizvodnji i primjena precizne poljoprivrede, udruživanje proizvođača i njihovih resursa, borba protiv crne poljoprivrede. Svi naši zemljišni resursi, znanje, financijske potpore, zakoni i pravilnici moraju biti usmjereni ka tom cilju.