Prva generacija poduzetnika koji su biznis gradili s padom socijalističkog režima u poziciji je donošenja velikih odluka hoće li svoje poslovno carstvo koje su desetljećima gradili dalje prepustiti nasljednicima ili trebaju tražiti alternativno rješenje jer oni svoje karijere vide drugdje. U prošlom smo broju čuli različita iskustva obitelji Branka Roglića, Marka Pipunića i Željka Zadre, sina pokojnog Marinka. U nastavku serijala donosimo iskustva Envera Moralića koji je u preminuo u subotu u 90. godini života, Mirka Habijaneca i Ivana Ergovića.
Envera Moralića već se više od desetljeća izdvajalo kao poduzetnika koji može zasluženo uživati u plodovima svoga rada, no za njega užitak očigledno počivao je upravo na radu.
Moralić je za javnost uvijek bio intrigantan. Potječe iz skromne obitelji u kojoj majka domaćica, otac vozač autobusa, a on je došao do toga da na pitanja o svom bogatstvu kaže da ni sam ne zna koliko ima.
Svoj poslovni put, s diplomom agronoma, započeo je 1960-ih radeći u zagrebačkoj tvrtki Kemikalija u prodaji mineralnih gnojiva. Vrlo brzo otisnuo se u Njemačku, osnovao potom vlastitu tvrtku Kemokompleks, trgovao najprije gnojivima, a potom je ušao u biznis s ruskom naftom koju je prodavao zapadnim zemljama. Svoj prvi milijun dolara zaradio je već u dobi od 32 godine.
S padom komunizma u Europi, Moralić se s kapitalom vraća u Hrvatsku, njegov Kemokompleks tu uspješno posluje, a on sam u privatizaciji državnih poduzeća oko baca na poljoprivredni sektor. Prva želja mu je bio PIK Vrbovec, no kupio je najprije Božjakovinu, te potom kutjevački poljoprivredno-prehrambeni kombinat Kutjevo, koji je danas i stup njegovog poslovnog carstva u Hrvatskoj. Jedna je to od privatizacija s pozitivnim ishodom, pod njegovim upravljanjem taj se gubitaš uspio restrukturirati i danas se kombinat spominje ponajviše po vrhunskim vinima. No, osim u unapređenje vinogradarstva i vinarstva, Moralić je zadržanu dobit usmjeravao i u druge važne segmente kombinata, stočarstvo i biljnu proizvodnju.
Iz brojne obitelji
Potječe iz brojne obitelji iz BiH i obitelj je uvijek bila važan dio njegovog poslovanja, pa su tako uključeni u poslove bili i primjerice braća i bratići. Između svoje djece, pak, Enver Moralić uspio je zainteresirati i ozbiljno uključiti u svoj biznis samo sina Maksima. On je završio studij ekonomije u Njemačkoj, a već punih 20 godina je uz oca u Kutjevu i ‘uči zanat’. Lani se Enver Moralić povukao iz Uprave Kutjeva, on i sin su trenutačno na poziciji predsjednika i zamjenika predsjednika NO-a u Kutini, također i u Božjakovini.
“Ja sam jako zadovoljan kada se osvrnem i pogledam na sve, dobro radim sa sinom, za njega nema brige”, rezolutan je Enver Moralić, a ponosan je, kaže, i na ambicije kćerke Emine, koja se još školuje i sa svojih 15 godina već ima velike planove kako će nakon škole otići u London i tamo otvoriti butik vina Kutjevo.
“Volio bih da sin ima nasljednike i nagovaram ga (smijeh). Što se posla tiče, već dugo radimo zajedno i puno je naučio uz mene”, dodaje Moralić, podvlačeći da je svjestan da u životu ipak svi moraju sami proći lekcije, pa tako i najmiliji nasljednici. Ono najvrjednije što im on iz svog iskustva može dati sažeo je u par rečenica.
“Budite pošteni, to je najvažnije. I budite odgovorni, uvijek se ljudski odnosite prema ljudima, a one koji ti ne odgovaraju, odmakni ih od sebe. Za uspjeh je najvažnije okružiti se dobrim ljudima, stvoriti ekipu koja poslu pristupa kao da radi za sebe. On sam ponosan je da, primjerice, nije imao situaciju da se našao na sudu, bilo kao tuženik ili tužitelj.”, kazao je Moralić.
Mirko Habijanec jedan je od poslovnjaka s najdužim vlasničkim i menadžerskim statusom u Hrvatskoj. Najveći je dioničar i s članovima obitelji većinski vlasnik u jednoj od godinama najuspješnijih građevinskih tvrtki na hrvatskom tržištu, koprivničkom Radniku, tvrtki koja ima oko 400 zaposlenih, a cijela grupacija zapošljava gotovo tisuću radnika.
U sastavu grupe su i Bistra Đurđevac, križevački Radnik plin, Vodogradnja i Hidroing iz Varaždina, Hidrogradnja Bjelovar i Adrion iz Pule, a nedavno je Radnik preuzeo i vodnogospodarsko poduzeće iz Klanjeca Vodoprivredu-Zagorje.
Profesionalni i životni put Habijaneca vezan je uz Radnik, u kojemu je na čelu već tri desetljeća. Još kao diplomirani inženjer građevine s 29 godina zaposlio se u tada lokalnoj građevinskoj tvrtki koja se intenzivno razvijala i u kojoj je i on brzo napredovao. Još u vrijeme prije pada komunističkog režima, a potom i u prvim godinama hrvatske samostalnosti, preuzeo je vođenje Radnikovih poslova u Njemačkoj, najprije na gradilištima, a potom je vodio i tamošnje predstavništvo. To iskustvo kasnije, nakon što zaposlenici u privatizaciji preuzmu vlasništvo, a on tvrtku vodi kao predsjednik Uprave, Habijanec će kao prvi čovjek preslikavati u poslovanju i koristiti ga u praksi.
Osim u Radniku, stvaranje takvih uvjeta i odnosa u poslovanju propagira i kroz strukovne udruge pri HUP-u i HGK-u, pa je, primjerice, graditeljstvo jedan od svijetlih primjera u kojemu već četvrt stoljeća egzistira kolektivni ugovor s reguliranim minimalnim uvjetima rada i odnosa poslodavaca i radnika. Rijetka su tvrtka u građevinarstvu, pa i šire, koja svojim radnicima osigurava povoljne uvjete za stambene kredite, podršku za zdravstvene usluge, posebice kada se radi o slučajevima dugih listi čekanja, osigurava im se i godišnji odmor u odmaralištu tvrtke.
No, njemački pristup ne vrijedi samo u poslu, nego i u odnosu prema poslu u obitelji. Habijanec, koji je danas u 78., ima šestero djece.
“Sva moja djeca uključena su u poslovanje, no budući predsjednik Uprave Radnika nakon mene bit će moj sadašnji zamjenik Mario Biljan. On je već dugo aktivan i uključen u poslovanje Radnika,” kaže Habijanec, te napominje kako se oko toga suglasni i svi njegovi nasljednici.
“To je i dogovor moje djece, jer se slažemo svi oko toga da se status i položaj dokazuje radom i da se funkcije ne trebaju dijeliti po obiteljskoj liniji, niti to treba forsirati”, dodaje Mirko Habijanec, u čijoj obitelji je uvijek glavni pristup poslu bio da se radi kako bi se razvijalo i napredovalo.
“Nismo djelatnost koja pruža mogućnost mirnog življenja od vlasništva. U graditeljstvu se mora svaki dan iznova boriti za tržište, za naplatu posla, za nove projekte”, zaključuje Habijanec. Na tom tragu je i politika otkupljivanja dionica od bivših zaposlenika, koje se onda planira prodati po povoljnim uvjetima mladim stručnjacima, uz obvezu dugogodišnjeg zadržavanja u kompaniji. Takvom se politikom, smatra Habijanec, osigurava daljnji razvoj tvrtke i zadržavanje zaposlenika, koji su po njemu najveća vrijednost tvrtke. I dobit koju grupacija ostvaruje, godinama se ne isplaćuje, već ulaže u razvoj, nove investicije i nove tehnologije. Tako će, prema najnovijem prijedlogu, biti i s lanjskom dobiti od više od 11 milijuna eura neto.
Još ne dižu sidro, ali…
Habijanec se otvoreno zalaže i za potrebu razvoja političke kulture i političke stabilnosti, koju smatra ključnom za napredak države i gospodarstva. Takvo razmišljanje prenio je očito i na nasljednike, jer ovih dana je i njegov sin Krešimir, koji je također dioničar Radnika, te je i direktor đurđevačke Bistre, istaknuo kandidaturu na skorim lokalnim izborima za načelnika općine Sv. Ivan Žabno. Ova poduzetnička obitelj važnim drži i svoju društvenu angažiranost, pa i kroz politički angažman.
Jedan od onih koji su se iz dnevnih aktivnosti relativno rano povukli i povjerili posao novoj generaciji je predsjednik Uprave našičke Nexe grupe Ivan Ergović. Odluka da nakon 35 godina upravljanja kormilo prepusti nasljednicima krajem prošle godine mnoge je iznenadila, jer je energičan i u snazi, u drugoj polovici šestog desetljeća, dakle, dobi u kojoj u pravilu hrvatski poduzetnici koji su dugo razvijali biznis još ne dižu sidro. On je, kaže, procijenio da je vrijeme da mladi nastave.
Formalno je, kaže, prokurist, ali su sinovi preuzeli posao. Josip je predsjednik Uprave, a Ivan i Stjepan su članovi Uprave. Svi Ergovićevi nasljednici već su duže vrijeme uključeni u poslovanje i po ocu dobro već znaju svoj posao.
Josip Ergović još je od 2005. u Nexeu gradio karijeru. Ekonomist s diplomom zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, uz oca je stjecao znanje i iskustvo u raznim područjima poslovanja u biznisu građevinskog materijala. U tom vremenu i sama tvrtka prolazila je kroz različite situacije, među ostalim predstečajnu nagodbu, akvizicije, proboj na nova tržišta. Stjepan Ergović grupaciji se pridružio 2008. Inače je FER-ovac, pa je s time povezan i njegov angažman. Zadužen je, naime, za upravljanje sektorom proizvodnje i tehničkih poslova.
Ivan Ergović (mlađi) je u grupi još od 2012., a specijalizirao se za procese strategije, poslovnog razvoja i IT-a grupe, središnje upravljanje projektima, te nekretninama. Ponosni otac Ergović je, inače, već i prije odluke o promjeni upravljačke strukture znao reći da strateške odluke ne donosi bez sinova, da su obrazovani, govori jezike, imaju ideju, te su s njegovim iskustvom dobra kombinacija.
“Povukao sam se nešto ranije, ali sam im tu na dispoziciji, za svaki koristan savjet. No, ono što je glavni savjet koji im kao otac i sa svojim iskustvom u poslu mogu dati jest da rade tako da biznis bude bolji, a da uvijek mogu zajedno ručati”, kaže Ivan Ergović.
Staž Ivana Ergovića u NEXE-u je inače i duži od spomenutih 35 godina, jer je prije preuzimanja tvrtke, još 1983. došao u, kako se tada zvala, Tvornicu cementa Našice. Uspinjao se od poslova inženjera strojarstva u službi održavanja, šefa službe strojarskog održavanja, do na kraju, glavnog direktora kojim je izabran 1990. godine. Kada je krenula privatizacija, menadžerskim kreditima i, kako je pričao, zalaganjem i djedovine, otkupio je potrebne dionice, a potom se borio da od drugih dioničara stavi tvrtku pod kontrolu. Prepoznatljiv je i kao jedan od aktivnijih članova HUP-a, u kojemu je od samog osnutka udruženja, a jedno vrijeme bio je i njegov predsjednik.
