Veliku pažnju svjetske javnosti privlači vanjskotrgovinska politika američke administracije. Predsjednik Donald Trump nastoji smanjiti trgovinski deficit te povećati proizvodnju i zaposlenost u prerađivačkoj industriji. Pri tome se služi podizanjem carina na robni uvoz, djelomično kao oblikom pregovaračkog pritiska na trgovinske partnere, te dogovaranjem sa stranim ulagačima i multinacionalnim kompanijama o gradnji tvornica u SAD-u.
Takvu politiku naizgled opravdava problem velikoga gubitka radnih mjesta u prerađivačkoj industriji. Tijekom proteklih je pola stoljeća, naime, došlo do drastičnog pada broja zaposlenih u toj skupini djelatnosti. Od srpnja 1979. godine, kada je broj zaposlenih u prerađivačkoj industriji bio najveći u povijesti, do siječnja 2025. godine, izgubljeno je čak 6.770.000 radnih mjesta, odnosno 34,7 posto.
Dolari se ipak – vraćaju
U medijskim se komentarima često tvrdi da su žrtve deindustrijalizacije u velikoj mjeri bili muškarci sa srednjim i nižim obrazovanjem kao tipični članovi tradicionalne radničke klase. Također se često tvrdi da navedena društvena skupina čini glavninu biračke baze predsjednika Trumpa.
Ako se, međutim, uzmu u obzir podaci o drugim djelatnostima, dobiva se drukčija slika. Velik broj radnih mjesta pogodnih za spomenutu vrstu radnika stvoren je u djelatnostima građevinarstva te prijevoza i skladištenja. Tijekom navedenog se razdoblja zaposlenost u tim djelatnostima povećala za 7.352.500 radnika.
Deficit u robnoj razmjeni pridonio je smanjivanju zaposlenosti u prerađivačkoj industriji, ali i povećanju zaposlenosti u drugim djelatnostima. Naime, dolare stečene neto izvozom roba u SAD trgovinski partneri dijelom troše na američke usluge, a dijelom ulažu u američke vrijednosne papire, bankovne depozite i nekretnine. Dolari se, dakle, na ovaj ili onaj način vraćaju u američko gospodarstvo i povećavaju potražnju. Tako je, na primjer, veliki građevinski “bum” od 2003. do 2005. godine bio djelomično financiran priljevom stranog kapitala, posebno iz Kine.
Osim toga, radna mjesta izvan prerađivačke industrije nisu lošije plaćena. Prosječna bruto plaća proizvodnog i nerukovodećeg osoblja po satu rada iznosi 28,92 dolara u prerađivačkoj industriji, a 29,73 dolara u prijevozu i skladištenju te čak 36,79 dolara u građevinarstvu.
U čemu je onda problem? Odgovor na to pitanje daju podaci o kretanju stope zaposlenosti muškaraca u dobi od 25 do 54 godine. Stopa zaposlenosti je udio zaposlenih u ukupnom stanovništvu određenog spola i dobi. Navedena dobna skupina odabrana je kako bi se odstranio utjecaj dugoročnih promjena u pohađanju obrazovanja i odlaženju u mirovinu.
Podaci pokazuju da je stopa zaposlenosti muškaraca srednje dobi nekad bila znatno viša nego danas. U 1968. ona je iznosila 96,7 posto, a u 2024. godini 86,3 posto. Dio te promjene odražava normalno smanjivanje udjela poljoprivrednog stanovništva, ali njezin predznak svakako nije bio pozitivan.
Najteže građevinarstvu
Podaci također pokazuju da su gospodarske recesije najviše pogađale upravo muškarce. Osobito duboka bila je takozvana Velika recesija u 2008. i 2009. godini. Stopa zaposlenosti muškaraca srednje dobi smanjila se s 87,7 posto u svibnju 2007. godine na 80,6 posto u rujnu 2009. godine. Najteže pogođen bio je sektor građevinarstva.
Stopa zaposlenosti spomenute skupine u velikoj se mjeri oporavila nakon završetka recesije, ali nije dosegnula prethodnu razinu. Isto vrijedi i za druge recesije. Nakon njih, slikovito rečeno, ostajali su trajni ožiljci.
Izgleda, dakle, da je najveći problem američkog tržišta rada velika nestabilnost stope zaposlenosti muškaraca. Zaključak je posve jasan: treba izbjegavati politiku koja izaziva recesije. To znači, između ostalog, kako bi trebalo sprečavati američku središnju banku (Fed), kao glavnog uzročnika recesija, da pretjerano reagira na privremeno povišenu inflaciju.
Osim toga, potrebna je deregulacija građevinskih aktivnosti koja bi imala nedvojbeno pozitivan učinak na zaposlenost. Učinak, međutim, neće biti velik ako Fed bude i dalje održavao, politikom kvantitativnog stezanja, izrazito visoke kamatne stope na hipotekarne kredite. Stoga nedavna izjava predsjednika Trumpa, u kojoj traži od središnje banke da snizi kamatne stope, upućuje na korak u ispravnom smjeru.
Republikanska većina u Kongresu trebala bi zakonski ograničiti Fedovu slobodu odlučivanja radi kratkoročnog povećanja zaposlenosti i dugoročne stabilnosti gospodarskog rasta. Premda trenutačno izaziva veliku štetu, trgovinska politika predsjednika Trumpa može biti korisna ako će naposljetku dovesti do slobodne trgovine između SAD-a i Europske unije. Nijedna mjera trgovinske politike, međutim, ne može riješiti problem nedostatne zaposlenosti američkih muškaraca srednje dobi.
