Zamislite da neki nepoznati muškarac želi sliku vašeg djeteta. Da je 1750. godina, mogao bi naručiti umjetnika, koji bi vam tada pokucao na vrata i zatražio da naslika portret. Mogli biste reći ne.

Da je 1850., mogao bi unajmiti dagerotipista koji bi zamolio vaše dijete da sjedi mirno dok svjetlost i živine pare urezuju sliku djeteta u sjajno uglačanu, posrebrenu bakrenu ploču. I to biste mogli odbiti. A da je 1950., čovjek bi mogao kupiti Polaroid fotoaparat, pokucati na vaša vrata i zatražiti da fotografira vaše dijete, a vi biste i dalje mogli odbiti.

Zašto bi današnji roditelji ili djeca trebali imati manje privatnosti od svojih prethodnika? Trebaju li špijuni, hakeri ili čak policajci moći pristupiti fotografiji vašeg djeteta bez vašeg dopuštenja? Naravno da ne.

Ipak, to je na kocki ako se Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo i Europska unija slože s naporima Kine i Rusije da potkopaju enkripciju. Apple je nedavno dospio na naslovnice globalnih novina opirući se zahtjevu britanske vlade da pristupi šifriranim privatnim podacima pohranjenim na poslužiteljima tvrtke. Drugim riječima, umjesto da traže informacije, vlade žele moć da ih uzmu – bez davanja građanima šanse da kažu ne.

Tehnički žargon
Ako ovi napori uspiju, vlade će imati neviđenu moć nadzora. Iako se to često opravdava kao nužno za borbu protiv zlostavljanja djece, malo je dokaza koji upućuju na to da će djeca biti sigurnija ako vladine agencije dobiju neograničen pristup njihovim fotografijama, razgovorima i podacima o lokaciji. Zapravo, kao što su novinari Washington Posta Jessica Contrera, Jenn Abelson i John D. Harden pokazali u svojoj istrazi o seksualnom zlostavljanju djece od strane američkih policajaca, moglo bi biti suprotno.

Kako bi uvjerile javnost da je razbijanje enkripcije neophodno, vlade se često oslanjaju na tehnički žargon i emocionalno nabijene anegdote, predstavljajući enkripciju kao nešto što koriste samo loši akteri. Primjerice, neki američki zakonodavci pokušavaju iskoristiti strahove roditelja kako bi potaknuli politike koje bi oslabile zaštitu privatnosti djece.

Milijuni roditelja koji se svakodnevno oslanjaju na šifrirane aplikacije poput WhatsAppa sigurno nisu kriminalci. Oni jednostavno pokušavaju zaštititi svoju privatnost i privatnost svojih obitelji. Ipak, uplašeni ljudi podložni su poruci da je jedino rješenje omogućiti vladi pristup njihovom osobnom životu.

Korporativni program

ENT Summer Camp – 25 godina razvojnih prilika za mlade

tamna strana jeftine mode

Majica od 5 eura, problem od milijardi: Moda postala ekološki teret

Da budemo pošteni, neke od vlada koje trenutno nastoje oslabiti enkripciju pokušavaju riješiti stvarne probleme, poput širenja dječje pornografije, novačenja terorista i internetskih prijevara. Ali ključno je razumjeti ulogu koju enkripcija ima – i nema – u olakšavanju ovih aktivnosti.

Istraživači sa Sveučilišta u Barceloni ponudili su vrijedne uvide u odnos između tehnologije i društvene štete. Kao što primjećuje Paula Sibilia, tehnologije poput enkripcije nisu same po sebi dobre ili loše, ali su također daleko od neutralnih. Pojavljuju se unutar specifičnih povijesnih konteksta i oblikovane su vrijednostima, interesima i normama svoga vremena. Te sile, pak, utječu na to kako ljudi vide sebe i svoju ulogu u društvu. Da bismo razumjeli enkripciju, prvo moramo razumjeti svijet koji ju je stvorio.

Istodobno, tehnologije su više od neutralnih alata čija vrijednost ovisi isključivo o načinu na koji se rabe. Kao što napominje Mariana Moyano, cipela se može koristiti za zabijanje čavla ili udaranje nekoga, ali to nije ono za što je osmišljena. Iza svake tehnologije krije se skup namjera – političkih i drugih. Stoga se moramo zapitati za što je određena tehnologija razvijena i čiji su interesi ugrađeni u njezin dizajn.

Na kraju, kao što tvrdi Donna Haraway, moramo preispitati svoj odnos s tehnologijom, njegujući nove načine povezivanja sa strojevima i sustavima koji oblikuju naše živote.

Temelj interneta
U svojoj srži, enkripcija je alat koji nam omogućuje da kažemo “ne” onima koji bi uzeli naše podatke bez pristanka. Ona je također temelj interneta kao mjesta gdje se poštuje privatnost i gdje je sloboda učenja neograničena. Svaka bi se osoba trebala osjećati ovlaštenom za korištenje alatima koji štite njezinu privatnost. Ona može odlučiti da se njima ne koristi, ali mora imati pravo na taj izbor.

Britanski napori protiv enkripcije predstavljaju ozbiljnu prijetnju ovoj osnovnoj slobodi. Stanovnici Ujedinjenog Kraljevstva već imaju manje alata za privatnost od ljudi u mnogim drugim zemljama, zahvaljujući agresivnim naporima njihove vlade da potkopa enkripciju. Ako Apple ili druge velike tehnološke tvrtke pokleknu pod pritiskom vlade, postavit će se opasan globalni presedan, a posljedice možda neće biti ograničene na 68 milijuna ljudi u Velikoj Britaniji.

Kada tvorci politike u Washingtonu i Londonu počnu nalikovati svojim kolegama u Pekingu i Moskvi u svom pristupu privatnosti, vrijeme je za ozbiljnu samorefleksiju. Ali nije prekasno za promjenu smjera. Oni od nas kojima je stalo do privatnosti na internetu moraju progovoriti, kontaktirati svoje predstavnike i zahtijevati da zaštite enkripciju od pokušaja da se ona potkopa, čime se čuvaju slobode koje su prethodne generacije nekoć uzimale zdravo za gotovo.

© Project Syndicate 2025.

* Koautor članka je Ezequiel Passeron Kitroser, izvanredni profesor na Sveučilištu u Barceloni, direktor Faro Digitala, argentinske neprofitne organizacije posvećene digitalnoj pismenosti