Visoki trgovački sud RH je u odluci Pž-723/2023 zauzeo stav u predmetu gdje je spor radi povrata naplaćenog iznosa na temelju zadužnice koja je izdana kao sredstvo osiguranja plaćanja izvedenih radova.

Predmetna zadužnica kao sredstvo osiguranja plaćanja izvedenih radova mogla se koristiti samo za ugovorenu svrhu. Kako su izvedeni radovi tuženiku plaćeni u cijelosti, predmetna zadužnica se nije mogla dostaviti na naplatu iz drugih razloga.

Ugovorom broj 824/13 od 2. srpnja 2013. u čl. 8. stranke su ugovorile da se naručitelj obvezuje u svrhu plaćanja ugovorenih i izvedenih radova dostaviti izvoditelju solemniziranu zadužnicu s potpisom ovjerenim kod javnog bilježnika u iznosu od 1.700.000,00 kn plus PDV. Zadužnica važi do konačne isplate svih izvedenih radova po ugovoru: zadužnica je naplativa samo u visini izvedenih radova i uz uvjet da naručitelj ne isplati izvedene radove na ugovorom regulirani način.

Na utvrđeno činjenično stanje: da je predmetni iznos naplaćen na temelju zadužnice bez osnove u sklopljenog ugovoru, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo – odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a i naložio je tuženiku vratiti stečeno bez osnove.

OPASKA AUTORA:

U gornjoj praksi sud je zauzeo stav da zadužnica koja je izdana u svrhu osiguranja za točno određenu osnovu, ne može biti iskorištena za plaćanje po nekoj drugoj osnovi bez obzira što po toj osnovi postoji nesporan dug. Međutim, postoje prakse ovog suda (npr. Pž-4913/2021) koji je zaključio da moguće da se ipak naplati zadužnica po nekoj drugoj osnovi ako se stranke ne slažu oko toga radi čega je zadužnica dana, a ne postoji pisani dogovor.