U prošloj godini Hrvatska gospodarska komora, prema dostupnim podatcima, ostvarila je ukupne prihode od 220,85 milijuna kuna. Rashodi su najveće gospodarske asocijacije u zemlji lani iznosili 219,06 milijuna kuna, pa je godina zaključena s viškom sredstava od 1,79 milijuna kuna, a o čijoj će raspodjeli danas odlučivati skupštinari na sjednici, na čijem su dnevnom redu prihvaćanje izvještaja o radu Komore i završnog računa za prošlu godinu. U odnosu na podatke za 2005. godinu, evidentan je rast rashoda Komore, ali i aktive. U 2005. godini, naime, prihodi su iznosili 195,5 milijuna kuna, a rashodi 193,1 milijun, pa je razlika prihoda nad rashodima iznosila 2,4 milijuna kuna, a skupštinari su je prenijeli u 2006. godinu za financiranje nabave informatičke opreme, rad ureda HGK u Bruxellesu, te uređenje županijske komore u Požegi i ureda u Kninu. Aktiva je, pak, u 2005. bila nešto iznad 290 milijuna kuna, a lani je povećana na 308,7 milijuna kuna. U pravilu, na sjednicama Skupštine HGK o financijskim se podacima ne raspravlja (izvješća su godinama nosila oznaku poslovne tajne, a tek lani su te brojke prvi puta i pročitane na skupštini), no među gospodarstvenicima se posljednjih desetak dana tema davanja Komori ponovno aktualizirala. Točnije, od nedavnog Dana poduzetnika Hrvatske udruge poslodavaca. Postavljajući pitanje predstavnicima Vlade na tom skupu, direktorica tekstilne industrije Zelinka Marija Loborec upozorila je da “već godinu i pol dana HGK obračunava tvrtkama veće članarine”. Sve je legalno, jer je komorska “mašinerija” takvu odluku pokrila odlukom o promjeni kriterija za obračun članarine na skupštini, pojašnjava Marija Loborec, koja je gotovo slučajno otkrila da bi njezina tvrtka trebala plaćati manju mjesečnu članarinu HGK-u. Komori svi aktivni poduzetnici uz doprinos, koji se utvrđuje prema godišnjim prihodima tvrtke, plaćaju i mjesečne članarine, a čija se visina kreće od 55 kuna za male, 1500 kuna za srednje i 5500 kuna za velike tvrtke.

Od 1992. godine za veličinu tvrtke koristila se klasifikacija poduzetnika iz Zakona o računovodstvu. No 2005. godine taj je zakon promijenjen, a njime su povećane granice po kojima se tvrtke razvrstava na male, srednje i velike. Mali tako moraju imati aktivu manju od 27 milijuna kuna i prihod od 54 milijuna kuna. Srednji poduzetnici su oni čija je aktiva ispod 108 milijuna kuna i prihodi manji od 216 zaposlenih, a veliki su oni koji prelaze te granice. Kriterij po broju zaposlenika nije se mijenjao, odnosno ostala je granica od 50 radnika, 250 i više od toga. Automatizmom u primjeni tog zakona Komori bi velik broj tvrtki trebao plaćati manje članarine. U slučaju Zelinke, izračunala je Marija Loborec, riječ je o razlici od 48.000 kuna na godišnjoj razini. Umjesto 1500 kuna, koliko je trebala plaćati da se nije promijenio obračun, Zelinka i dalje mjesečno Komori za članarinu plaća 5500 kuna. To je u slučaju Zelinke godišnja plaća jednog proizvodnog radnika, ističe Marija Loborec. Ne želeći dopustiti da joj prihodi padnu, Komora je koncem 2005. godine izmijenila osnovu za obračun članarina, pa je tvrtke kategorizirala tako da male budu one čija aktiva iznosi 7,5 milijuna kuna i prihodi 15 milijuna, srednji su oni čija aktiva ne prelazi 30 milijuna, a prihodi 59 milijuna kuna, a veliki su oni koji prelaze potonju granicu. Tom promjenom u odluci o financiranju zadržana je klasifikacija iz starog zakona o računovodstvu, a koja je kad je obračun komorskih članarina rigoroznija za poduzetnike. Budući da je odluka neprimjetno prošla na sjednici Skupštine, Marija Loborec ne očekuje ni da će njezino otkriće odluke na skupštini izazvati raspravu. U komorskom sustavu gospodarstvenici uopće nemaju utjecaja, izuzev vrlo uskog kruga velikih tvrtki, a tako će, zaključuje Loborec, biti sve dok politika ne promijeni njezinu nedodirljivu poziciju.