Sklapanjem Okvirnog sporazuma nisu nastala prava i obveze za stranke, a koja prava i obveze su nastale sklapanjem pojedinačnih ugovora o osiguranju za koje su izdane predmetne police osiguranja, i to nakon što su se stranke sporazumjele o bitnim sastojcima svakog pojedinačnog ugovora o osiguranju.

Pravilno je sud, navod tuženika da je do raskida ugovora o osiguranju došlo jer se tužitelj nije pridržavao obveza preuzetih Okvirnim sporazumom ocijenio neosnovanim, jer se sukladno odredbama članka 360. do 367. ZOO-a odnos između stranaka procjenjuje prema tim odredbama, a ne prema odredbama Okvirnog sporazuma i prema odredbama Zakona o javnoj nabavi.

Naime, Okvirni sporazum samo određuje uvjete i način sklapanja ugovora o osiguranju, a prava i obveze koje za stranke nastaju na temelju tih ugovora, učinci ugovora, važenje ugovora, raskid ugovora – valja prosuđivati kroz relevantne odredbe Zakona o obveznim odnosima.

Isto tako, odredba članka 7. stavka 4. Okvirnog sporazuma propisuje da u slučaju odustanka od Okvirnog sporazuma, pojedinačno sklopljene police osiguranja ostaju na snazi do isteka vremenskog važenja.

OPASKA AUTORA:

U gornjoj praksi sud je zauzeo stav da je okvirni sporazum ugovor o poslovnoj suradnji, ali da se na takav ugovor ne primjenjuju odredbe ZOO-a, već odredbe ZJN, dok istovremeno na Ugovore koji se sklope temeljem takvog okvirnog sporazuma se primjenjuju odredbe ZOO, a ne odredbe ZJN. Sudovi ovime nisu ocijenili okvirni sporazum kao „predugovor“ po čl. 268. ZOO-a koji regulira predugovor. Predugovor je sporazum da će stranke sklopiti ugovor. U ovoj odluci je ostalo nejasno koja je pravna i sadržajna razlika općeg sporazuma i predugovora pa da se stoga na okvirni sporazum ne mogu primijeniti odrede ZOO-a o predugovoru.