U poljoprivredi, uz energetiku najvažniju gospodarsku granu, Hrvatska ima, dobro je poznato, ogromne probleme. U konačnici zbog nerješavanja tih problema, i gotovo potpune nesamodostatnosti, danas imamo iznimno visoke cijene hrane. Dok je tako ne možemo računati na pad cijena.

Sudionici panela Renesansa hrvatskog agrara, koji je održan u sklopu Agro Summit konferencije u organizaciji Poslovnog dnevnika, jasno su secirali domaće probleme te zaključili što treba raditi da bismo imali uspješnu poljoprivrednu proizvodnju. Kada se pogledaju svi podaci, situacija izgleda prilično deprimirajuće.

Pad investicijskih potpora
U posljednjih 10 godina stočarska proizvodnja u Hrvatskoj smanjena je 10 posto, a proizvodnja kravljeg mlijeka još više – čak 20 posto, iznio je Krunoslav Karalić, obnašatelj dužnosti ravnatelja Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu (HAPIH). Istovremeno, dodaje Dragan Kovačević, potpredsjednik Hrvatske gospodarske komore za poljoprivredu i turizam, od ulaska Hrvatske u Europsku uniju, potpore poljoprivrednicima za proizvodnju povećane su 2,8 puta da bi obujam te iste, u istom periodu, bio smanjen 5 posto. Nešto očigledno ne štima.

“Potrebna nam je regionalizacija kako bismo znali bolje fokusirati potpore koje su danas raspršene na brojne proizvođače i djelatnosti. Hrvatska nije jasno odredila svoje strateške ciljeve. Imamo situaciju da se iznos dodijeljenih potpora povećava, ali njega ne prati očekivano povećanje u poljoprivredne proizvodnje. Usto, imamo situaciju da se uzimaju potpore od proizvođača da bi se s njima gradile ceste, dječji vrtići i društveni domovi.

Nitko nema ništa protiv gradnje svega spomenutoga, ali ne iz fonda koji je namijenjen proizvodnji”, nabraja Kovačević probleme dodajući da je prema njihovih izračunima oko 25 posto novca iz programa namijenjenih proizvodnji završilo u projektima namijenjenima ruralnom razvoju. Problematična je i dodjela potpora za investicije u industriji koja je u Hrvatskoj kronično podinvestirana.

“Primjerice, ozbiljnih poljoprivrednih proizvođača u Hrvatskoj je tek 15 posto, a pri investicijskim natječajima oni se tretiraju jednako kao i “hobisti” u poljoprivredi”, upozorava Kovačević dodajući da problem nije samo u kriterijima takvih natječaja već i u činjenici da je nadležno ministarstvo odlučilo smanjiti investicijske potpore.

O situaciji u sektoru, čija je vrijednost proizvodnje lani iznosila 2,8 milijardi eura te je smanjena 12,5 posto u odnosu na 2022., možda najbolje govori i situaciji u industriji šećera. Miroslav Kuskunović, moderator panela, iskusni poljoprivredni novinar, a danas poduzetnik, napomenuo je da smo šećernu repu nekada uzgajali na 35 tisuća hektara. Taj uzgoj danas se sveo na svega 8 tisuća hektara. Također, nekada smo imali tri šećerane, a sada imamo samo jednu.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Slična je situacija i u proizvodnji mlijeka. Marjan Vučak, predsjednik Uprave Meggle Hrvatska i regije jugoistočne Europe, tvrtke koja je proizvodnju mlijeka i mliječnih proizvoda u Osijeku odlučila ugasiti 2020., kaže da imamo strašne padove u proizvodnji mlijeka.

“Od 800 milijuna kila mlijeka proizvodnje prije deset godina, pali smo na svega 300 ili 400 milijuna kila mlijeka. Nekada se proizvodnjom mlijeka bavilo 20 tisuća proizvođača, a sada ih je tek između 3500 do 4000”, kaže Vučak dodajući da su Meggle na gašenje proizvodnje natjerali tržišni uvjeti. Ipak, veseli ga nedavno doneseni program mljekarstva.

“Drago mi je vidjeti da postoji želja za revitalizacijom poljoprivredne proizvodnje”, kaže dodajući da Meggle, koje ima proizvodnju u Srbiji i BiH, u ovom trenutku ne razmišlja o njezinom ponovnom pokretanju u Hrvatskoj.

Njemački proizvođač mlijeka, mliječnih, ali i pekarskih proizvoda, u Hrvatskoj od 2021. posluje kroz novi poslovni model, rekao je Vučko. Tvrtka se, naime, bavi uvozom i distribucijom Meggle proizvoda na hrvatsko i slovensko tržište.

A što kažu veliki proizvođači – kakvi su uvjeti poslovanja u Hrvatskoj? Ivan Pandurević, predsjednik Uprave Agro Invest grupe, tvrtke koja u svom portfelju ima 11 tvrtki u poljoprivredno-prehrambenom sektoru, od ratarstva, stočarstva, voćarstva do ribarstva, kaže da im je najvažnija pravna sigurnost. Pita se i zašto se potpore ne bi davale po prinosima, odnosno proizvodnji, a ne po hektaru, kakva je trenutačno praksa, upozoravajući da se ne radi o hrvatskom, već o europskom problemu. Kaže i da mu je drago da su određene nelogičnosti u sektoru prepoznate kroz Zakon o poljoprivredi.

Zadržati kooperante
Predsjednik Uprave tvrtke u čijem vlasništvu posluju PP Orahovica, PPK Valpovo…, kaže da je sve veća konkurencija na tržištu u pridobivanju kooperanata i zadržavanju kooperanata. Zadržati produktivnost, uz vremenske nepogode kakvima svjedočimo posljednjih godina, vrlo je teško, no oni kontinuirano ulažu u novu tehnologiju, rade analize zemljišta…, kako bi je zadržali i povećali. “Veći sustavi imaju dostupniju tehnologiju i znanje, no mali mogu biti brži i agilniji”, poručuje poduzetnik koji ne voli podjele na velike i male poljoprivrednike. Radije bi, poručuje da se govori o uspješnima i neuspješnima.

A koji će to biti sektori u kojima Hrvatska ima priliku za renesansu, pitao je moderator paneliste. Zanimljivo, većina ih je lakše nabrajala probleme nego potencijale. U svakom slučaju, oni leže u onome što smo odlučili zapostaviti – voćarstvu, povrtlarstvu, stočarstvu. Također, osim u primarnu proizvodnju, moramo se više fokusirati na preradu te prestati jeftino izvoziti sirovinu da bi potom uvozili skupe gotove proizvode.

Karalić, obnašatelj dužnosti ravnatelja HAPIH-a, kaže da priliku za renesansu vidi u proizvodnji mesa, mlijeka, povrća i voća. Ističe i da postoji čitav niz alata kako renesansu možemo postići.

“Moramo ulagati u navodnjavanje. Usto, moramo poraditi na regionalizaciji poljoprivrednog zemljišta i općenito poljoprivredne proizvodnje, na komasaciji, odnosno okrupnjivanju, ali i agroekološkim mjerama te investirati u preradu, što će biti ključno”, nabraja Karalić.

Novaca za to će biti, no treba ga pametno usmjeriti. Primjerice, kaže Karalić, od 3,8 milijarde eura iz strateškog plana 1,9 milijarde namijenjeno je izravnim plaćanjima, a 1,8 milijarde za ruralni razvoj.

“Moramo provesti promjenu od izvoza jeftinih sirovina prema proizvodnji. No da bi to mogli moramo investirati u proizvodnju, preradu, skladišno-distributivne centre te u znanje.

Deficit sve oslikava
Kovačević iz HGK-a pritom upozorava i da hitno moramo mijenjati Zakon o poljoprivrednom zemljištu koji ne uzima u obzir činjenicu da su određene kompanije godinama ulagale u zemljišta, a da bi im danas olako tu zemlju uzimali lokalni šerifi kojima je dana nadležnost raspisivanja natječaja za zakup poljoprivrednog zemljišta.

“Nesavjesni načelnici i gradonačelnici komadaju zemlju kako bi zadovoljili političke i osobne apetite te istovremeno uništavaju poljoprivrednu proizvodnju”, upozorava Kovačević. Izmjena ovoga zakona u najavi je, no ostaje činjenica da se taj zakon mijenjao već mnogo puta i da do dana današnjeg nije uspio riješiti problem dodjele i pravednog korištenja državne poljoprivredne zemlje.

Zbog svega navedenoga imamo ogroman deficit u trgovinskoj razmjeni, a taj deficit koji je u 10 godina dosegnuo 10 milijardi eura, možda najbolje oslikava situaciju proizvodnje hrane u Hrvatskoj, kaže Kovačević. Ističe da je vanjsko-trgovinski deficit u razmjeni poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda lani bio rekordan i iznosio 1,9 milijarde eura, što je bilo 35 postotno povećanje u odnosu na 2022. Trendovi nam niti ove godine ne idu na ruku…

“U prvih šest mjeseci ove godine izvoz je smanjen 4 posto, a uvoz je povećan osam posto”, ističe Kovačević. Dok je takva situacija, upozorava, ne možemo računati na nižu cijenu prehrambenih proizvoda.

“Od 2020. potrošačke cijene rasle su 37 posto. Istovremeno, proizvođačke cijene u poljoprivredni rasle su 34 posto. Proizvođačke cijene u prehrambenoj industriji rasle su 24 posto, a uvozne cijene su rasle 42 posto. To je odgovor na sva pitanja. Imamo uvezenu inflaciju, veliku uvoznu ovisnost, ne proizvodimo dovoljno pa ne možemo amortizirati cjenovne udare iz inozemstva”, ističe Kovačević. Tako će biti sve dok ne ispravimo sve navedene probleme. A njih nije malo.