Najava Njemačke da će na neko vrijeme suspendirati Schengen ozbiljan je udarac. Za Njemačku, koja je geografsko, ekonomsko, intelektualno središte Unije, a koja je takva upravo zato jer postoji europska zajednica zemalja, taj je potez autodestruktivan.

Kad je išla sama i bez dogovora, Njemačka se nikad u povijesti nije znala snaći. Točnije, kao država nije ni postojala. Njemačka i Europska unija rasle su zajedno. Štoviše, Njemačka je bila ta koja je inzistirala na takvoj vrsti povezanosti.

Schengenski sustav nije samo konkretna korist, na primjer za zajedničko tržište, nije samo jedno od najvećih svima vidljivih postignuća, nego je i moćan simbol. Projekt otvorenih granica za ljude i robe s nekim dodatnim mjerama, u početku je bio međusobni dogovor vlada Njemačke, Francuske i zemalja Beneluksa. Njih pet od deset tadašnjih članica briselskog bloka zemalja.

Cipar izvan Schengena
Smisao je bio da se sloboda kretanja između njih koje su se dogovorile sve više povećavaju, a da se, paraleno s time, vanjske granice tih istih zemalja prema drugima sve čvršće kontroliraju, s tim da ta kontrola treba biti identična na svim granicama, kao da se radi o jednoj državi.

Do potpisivanja Schengskog ugovora i stvarno otvorenih granica prošlo je punih deset godina, i to između tih vrlo bliskih država u iznimno povoljnim geopolitičkim okolnostima generalne sigurnosti i europskog optimizma.

Taj bivši dogovor sklopljen između vlada zemalja članica integrirao se 1997. godine u Ugovore, a Ugovori su svojevrsni ustav EU-a. Tek tada je Schengen dobio potvrđeni europski, briselski, karakter. Dio Ugovora o slobodonom kretanju 420 milijuna stanovnika Unije i onih koji se nađu na njenom teritoriju, sugerirao je da je EU, u tom segmentu, federacija.

To je i bio razlog zašto Velika Britanija nikad nije htjela niti u Schengen, kao niti u euro. Još nešto što nalikuje na federaciju: briselski blok zemalja dogovorio se da zajednički čuva svoje vanjske granice. Na svim granicama traže se isti dokumenti, vrijede ista pravila za građane trećih zemalja.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Šengenski prostor danas ima 29 članica, od čega su 25 članica EU-a. Cipar se ne može pridružiti jer nema jasne granice, jer je iznutra podijeljen na grčki i turski dio. Na papiru, kao da je cijeli Cipar unutra, jer cijeli je primljen u EU, ali to je ipak samo “kao”.

Da se Cipar primi u Schengen, značilo bi da bi se primio i dio otoka pod turskom upravom (ili okupacijom), a to znači i turski državljani. Prema tome, Cipar je ostao izvan Schengena. Odnosno, ciparske vlasti upravo prolaze “revaluaciju”, no zaista bi bilo iznenađenje da se situacija baš sada, kad se Schengen sužava, promijeni.

Irska, pak, ima specifičan status. Zadržala je granične kontrole, ali sudjeluje u šengenskom sustavu razmjene podataka (SIS), tj. u uskoj suradnji policija zemalja članica, što je podjednako važno kao i putovanje bez putovnice.

Upravo je sumnja da je organizirani kriminal utkan u bugarski i rumunjski državni aparat te da organizirani kriminal može doći do ključnih podataka, bio razlog koji se poluslužbeno navodio zašto su te dvije zemlje čekale punih 13 godina od aplikacije do primanja. No, simbolički razlog se odnosio i na to da li su bili spremni Bugarsku i Rumunjsku primiti kao posve ravnopravne u europsku kvazifederaciju.

No i na sjeveru, Danska je nedavno privremeno uvela kontrole na granici prema Švedskoj, i navela da je brine eventualni uvoz organiziranog kriminala iz Švedske. To ne bi bilo prvi put, jer kad god u Danskoj naraste desnica, traže suspenziju Schengena.

Doduše, i Norveška je uvela vremenski ograničenu suspenziju Schengena zbog upada maloljentičkih bandi iz Švedske. Francuska svakih toliko udara suspenziju slobodnog kretanja na granici prema Italiji, zbog migranata koje ne želi na svom teritoriju, a koje Italija pušta prema sjeveru iz istog razloga.

Ali, drugi je razlog da stanovništvo na toj granici ima povijesno loše odnose (zločini talijanskih fašističkih falangi u Drugom svjetskom ratu) pa su nervozniji jedni prema drugima nego, na primjer, Talijani i Slovenci ili Francuzi i Španjolci. Ili Belgijanci i Nizozemci, čak i ako ovi zadnji imaju još neriješen dio međusobne granice. U Schengenu su još Švicarska, Lihtenštajn, Norveška i Island.

Orbanova igra s Rusima
Nek pak zemlje nenajavljeno provode iznenadne kontrole u dubini teritorija, na što nemaju pravo. Ako nije najavljena takva vrste kontrole, a građanina EU-a zaustavi policija EU-a na autocesti ili u vlaku, i traži na uvid dokumente, policija te zemlje je u prekršaju. To je, na osnovu tužbe jednog građana iz 2019., kojeg je austrijska policija zaustavila u Leibnitzu, i koji je uporno odbijao pokazati putovnicu jer je smatrao da ne treba, odlučio Europski sud. (https://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/PDF/?uri=CELEX:62020CJ0368&from=EN). Prema EU zakonu, vlada EU članice može suspendirati Schengen ako postoji teška ugroza za sigurnost i ozbiljna prijetnja. Dakle, samo kao takozvanu krajnju mjeru.

Sad smo u situaciji da je Njemačka suspendirala slobodan prolaz prema devet svojih susjeda, ali ne zbog momentalne teške ugroze, nego zato jer vlada kancelara Scholza ne zna riješiti svoj unutrašnji politički problem koji dolazi od pritiska radikalizirane njemačke desnice. Partija AfD koja pritišće Schulza također traži i deportacije migranata koji su nelegalno ušli u Njemačku, što je Scholz čak i obećao, ali tko će ih primiti natrag – Austrija, Slovenija, ili Hrvatska?

Nitko to nije voljan primati natrag migrante, pa ćemo vidjeti što će dalje biti i koliko se daleko može ići, a da Schengen ne kolabira. Vjerojatno do granice kad će njemački biznis zamoliti sve oko sebe da otvore granice zbog boljeg funkcioniranja unutrašnjeg tržišta.

Zemlje sve češće izmišljaju goleme ugroze i polugodišnje ukidaju Schengen, pa to sada, osim Njemačke i Danske, provode također i Austrija, Slovenija, Italija, Norveška i Švedska. Nedavno je spomenut još jedan razlog zbog čega bi neke zemlje mogle uvesti jače kontrole, a to je program Orbanove vlade da izda dvogodišnje vize Rusima i Bjelorusima, na osnovu čega bi mogli boraviti, bez provjere, bilo gdje. Balti, Poljaci, ali ne samo oni, nervozni su tko se sve može infiltrirati na temelju te vize. Vjerojatno ne mistici-pacifisti ili pjesnici.

Za sad se ne vidi kraj, kriza se nastavlja, a za smjernice što će biti, treba gledati razvoj u Njemačkoj.