Uzgoj lješnjaka može biti profitabilan, ali traži strpljenje, dobru strategiju i upravljanje rizicima. Također, važno je pratiti tržišne trendove i prilagođavati se promjenama u potražnji i cijeni lješnjaka.

Godišnje se globalno proizvede oko 1,1 milijuna tona lješnjaka, a Turska je najveći proizvođač, s udjelom od oko 70 posto ukupne svjetske proizvodnje. A kakva je situacija u našoj regiji?

Zahtjevan proces
Koliko je lako ili teško uzgajati lješnjake i da li Srbija i zemlje u okruženju imaju tlo i klimu pogodnu za gajenje ove biljne vrste te koje su sve prednosti i mane ovog posla, pokušali za portal Biznis.rs približili su oni koji su posvećeni ovom biznisu i poznaju tržišne prilike.

Među njima su poznati pjevač Alen Islamović, koji se paralelno sa pjevačkom karijerom, posvetio i uzgoju lješnjaka u okviru poduzeća Farma Islamović, i Aleksandar Mauković iz okoline Šida, koji se trudi da unaprijedi poslovanje tvrtke Pam Promet, koju je njegov otac osnovao još 1993.

“Zahtjevno je, kao i svaki posao. Podrazumijeva veliku investiciju u startu, kupovinu zemljišta, sadnica, sustava za navodnjavanje, održavanje voćnjaka. Do prvog uroda treba dosta čekati, jer stiže tek u šestoj godini, i to je tek početak, pravi prihod kreće od desete godine”, kaže Mauković i dodaje da su u Srbiji najzastupljenije sorte Tonda Gifoni, Tonda Romana, Tonda Nokioni i Enis.

Tonde su uglavnom za konditorsku industriju, dok je Enis više namijenjen za sirovu konzumaciju (bez prerade) i bolje se prodaje po marketima. Tonde su talijanske sorte, a Enis američka. Tvrtka Pam Promet lješnjak prodaje kao sirovinu, ali i u ambalaži, trgovinama zdrave hrane i marketima.

“Ukoliko ulazite u osnovnu preradu (odvajanje jezgra od ljuske) treba zadovoljiti visoke standarde. Po srpskom zakonu lješnjak ne smije imati veću vlagu od šest posto, te skrivenu ili vidljivu trulež veću od jedan posto u šta se ubraja i ubod od stjenice (koji recimo u Italiji može ići do deset posto), i još mnogo analiza koje mora obaviti akreditirani laboratorij”, objašnjava Mauković.

Da je u pitanju zahtjevan posao, slaže se i Alen Islamović, koji je želio iskoristiti zemlju koju je naslijedila njegova supruga. Odluka da uđe u posao s uzgojem lješnjaka bila je dodatno potaknuta savjetima bivšeg gradonačelnika Bihaća Emdžada Galijaševića. Lješnjaci se zalijevaju isključivo vodom iz rijeke Une.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

“Nije baš jednostavno zabiti grančicu i tražiti od nje da ti odmah rađa plodove. Treba ispitati zemlju, obogatiti je stvarima koje fale u njoj, pogoditi kontinentalne sorte ljeske, čuvati ih i paziti od sedam do osam godina da bi dočekao plod, a uz to boriti se sa bolestima, nametnicima, sušama, prevelikim količinama kiše, mrazovima.

S druge strane lješnjak danas uspoređuju sa zlatom. Koristi se u farmaciji i to u velikim količinama. Od njega se proizvode ulja za kozmetičke svrhe. Ljuska lješnjaka je najbolja kalorična vrijednost za proizvodnju peleta za grijanje, a korijen za uzgoj tartufa, ako to neko zna uzgajati. Jednom riječju, jedna fenomenalna biljka koja rađa od 80 do 100 godina i nudi veliko bogatstvo onima koji se brinu za nju”, otkrio je Islamović.

“Treba paziti kako se zalijevaju, previše vode nije dobro. Špricanja se obavljaju s dozvoljenim eko sredstvima, jer danas kada plod odnesete na analizu, očitaju vam sve šta ste radili na lješnjaku i oko njega, sa čim ste je hranili, špricali itd, objašnjava. Ipak kada se sačeka urod i zadovolji kvaliteta, prostora za distribuciju ima.

“Potražnja najviše ovisi od Turske, jer su oni najveći proizvođač na svijetu od 65 do 70 posto, a najveći svjetski kupac je kompanija Ferrero koja kupuje 30 posto svjetske proizvodnje (koja ima preradbene kapacitete u Turskoj i Italiji). Skoro pa da se može reći da oni indirektno diktiraju cijenu lješnjaka, smatra Mauković.

Rastuća potražnja
Sličnog je mišljenja i Alen Islamović koji kaže kako potreba za ovim koštunjavim voćem nikad ne prestaje, naprotiv, iz godine u godinu je sve veća. “Cijena mu svake godine raste od 15 do 20 posto. Svi smo mi mali proizvođači, ali kad se mali udruže, postaju gigant i postižu dobru cijenu na tržištu. Tko je hrabar i ima zemlje, treba sutra krenuti u akciju”, poručuje Islamović.