Sedam milijuna Afrikanaca živi u nekoj vrsti modernog ropstva. Mnogi od njih postali su žrtve trgovaca ljudima dok su pokušavali pronaći svoj put u bolji život.

Odlaze kao au-pair u strani grad ili se povjeravaju krijumčarima na svom putu u navodnu bolju budućnost: žrtvama često tek s vremenom postane jasno da su upali u ruke trgovaca ljudima. Često su to ljudi iz Nigerije, Malija, Nigera ili Senegala, koji prvo prelaze Saharu, a zatim Sredozemno more kako bi stigli u Europu.

Te rute su smrtonosne – uz opasnosti puta, postoji i rizik od otmice i iskorištavanja. Nigerijka Joyce Vincent je preživjela putovanje. Za Deutsche Welle ona kaže: “Ako te uhvate Asma-boysi, ti razbojnici koje u pustinji zovu Asma-boysi, prodaju te ili u prostituciju ili ti vade organe koje preprodaju”.

Elvis Adjetey Sowah, istraživač migracija na Sveučilištu u Gani, kaže da je glavni pokretač trgovine ljudima u Africi teška politička i socijalna situacija ljudi u zapadnoafričkim zemljama. “Moramo imati u vidu cijelu njihovu situaciju kako bismo mogli riješiti problem”, kaže Sowah.

Nedostatak hrane, stambenog prostora i radnih mjesta te pogoršanje sigurnosne situacije u kriznim regijama glavni su faktori koji potiču ljude na migracije. A na putu mnogi postanu žrtve varalica i krijumčara ljudi. Često migrantima ponestane novca tijekom puta, tada im prijeti otmica i prisilni rad, a djevojkama i ženama prisilna prostitucija ili prisilni brak.

Bježe od nasilja
Prema procjenama međunarodne grupe za ljudska prava Walk Free, 2021. u Africi je živjelo sedam milijuna ljudi u modernom ropstvu: više od 3,1 milijuna bilo je u prisilnom braku, a 3,8 milijuna ljudi na prisilnom radu, često kao rudari, u poljoprivredi ili u privatnim kućanstvima. U Eritreji, Mauritaniji i Južnom Sudanu ljudi posebno često postaju žrtve ropstva. Bezakonje dodatno ohrabruje trgovce ljudima da privuku ljude u nevolji obećanjima o boljem životu u Europi. Umjesto toga, mnogi pronađu smrt.

Tako je prema izvješću Međunarodne organizacije za migracije (IOM) prošle godine na međunarodnim migracijskim rutama poginulo najmanje 8565 ljudi, od toga više od 3100 u Sredozemnom moru i još oko 1900 unutar Afrike. Time je 2023. bila najsmrtonosnija godina od početka bilježenja podataka.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

“Često su osobe koje su postale žrtve trgovine ljudima bježale od nasilja u svojim zemljama”, kaže Leonie Zantzer iz organizacije za pomoć i ljudska prava Medico International za DW. Posebno su pogođene žene i djevojke: “U njihovim matičnim zemljama im je obećano da će biti prebačene u Europu ili zemlje Magreba, ali završavaju u rukama trgovaca ljudima, moraju prodavati svoja tijela i baviti se prostitucijom”, kaže Jantzer. Osloboditi se iz takve situacije često je vrlo teško.

“Da je migracija legalna, za krijumčare ljudi ne bi bilo posla”, naglašava Jantzer. Migracija na afričkom kontinentu sve se više kriminalizira, što potiče trgovinu ljudima, kritizira savjetnica za izbjeglice i migracije. Zbog pritiska EU-a trenutno ima sve više valova deportacija, primjerice iz Alžira u Niger. Većina migranata nema dovoljno novca za dolazak u Europsku uniju.

Online regrutacija
No, od sredine 2000-tih primjetno je da EU pomiče svoje granice na afrički kontinent i tamo u suradnji s afričkim sigurnosnim snagama kontrolira ne samo obalna područja, već i granične prijelaze i unutarnje afričke rute, kaže Jantzer. Na taj način nastoje se zaustaviti migracijska kretanja.

Zemlje članice Gospodarske zajednice zapadnoafričkih država ECOWAS, ali i mnoge druge afričke zemlje zajednički rade na suzbijanju trgovine ljudima i krijumčarenja migranata – uz pomoć Interpola i Afripola. U prvoj zajedničkoj operaciji Flash-Weka prije godinu dana sudjelovali su policajci iz 54 afričke zemlje – bilo je više od 1000 uhićenja i otkriveno je tisuće žrtava kriminalnih mreža.

Bilježi se i porast online regrutacije putem internetskih platformi. Trgovci ljudima koriste sve modernije komunikacijske tehnologije kako bi višestruko iskoristili svoje žrtve: od regrutacije potencijalnih žrtava do ucjene fotografijama i videozapisima. Takve mreže otkrivene su u Burkini Faso, Kamerunu, Obali Bjelokosti, Gani, Gvineji i Maliju. Unatoč takvim djelomičnim uspjesima, mjere protiv trgovine ljudima, prema Walk Free, ne ostvaruju zacrtane ciljeve.

Vlade moraju usko surađivati, dosljednije provoditi postojeće zakone i izvesti počinitelje pred sud, zahtijevaju odvjetnici za ljudska prava te organizacije. Osim toga, pozivaju na bojkot kupnje roba i usluga koje su proizvedene prisilnim radom.