Umro je Veljko Bulajić, jedan od najvećih filmskih redatelja s naših prostora koji je trajno oblikovao jugoslavensku i hrvatsku kinematografiju. Vijest o smrti Večernjem listu potvrdili su članovi obitelji.

Redatelj Veljko Bulajić rođen je u mjestašcu Vilusi na pola puta od Trebinja do Nikšića, 22. ožujka. 1928. Sa roditeljima, ocem Miljkom i majkom Ljubicom te braćom Džorđem i Stevanom je do izbijanja Drugog svjetskog rata boravio u Sarajevu, a onda su se vratili u rodne Viluse i već 13. srpnja 1941. godine pridružili „ustanicima“  koji su se borili protiv ‘okupatora i narodnih izdajnika’. Najstariji brat Đorđe je poginuo u ratu, dok su Stevan i Veljko preživjeli, iako su i oni bili ranjavani.

Srednju školu Bulajić je završio u Sarajevu. Nakon rata našao je mjesto u Domu JNA u Zagrebu, gdje se motao s mlađim poratnim intelektualcima. Tada se počeo zanimati za kinematografiju, upisao je filmsku režiju u Centro Sperimentale u Rimu. Diplomirao je 1959., asistirao velikim redateljima kao što su Federico Fellini i Vittorio De Sica pa se vratio u bivšu Jugoslaviju.

Redateljsku karijeru započeo je dvama kratkim filmovima: Kamen i more i Brod lutalica (1953.). Prvi dugometražni igrani film “Vlak bez voznog reda” (o poslijeratnim migracijama stanovništva) realizirao je 1959. godine. Djelo je nagrađeno s dvije Zlatne arene i nagradama Slavica i Jelen u Puli, te Nagradom grada Zagreba. Slijedi film Rat (1960.), vizija ratne katastrofe, nagrađen Zlatnom i Srebrnom arenom u Puli. Veliki uspjeh Bulajić postiže filmom Uzavreli grad (1961.), o životu u novome industrijskom centru, nagrađenom također Zlatnom arenom u Puli.

Bulajić je autor čiji su filmovi postigli najveći uspjeh kod domaćih i stranih gledatelja. Kozara, Vlak bez voznog reda, Atentat u Sarajevu zajedno s Bitkom na Neretvi na vrhu su liste najgledanijih filmova u bivšoj Jugoslaviji.  Navedena  četiri filma prikazivani su u mnogim državama, što su jugoslavesnke vlasti poticale iz političkih i ideoloških razloga. No, njegovi filmovi su donosilii  velike zarade. 

Skopje 63, dugometražni dokumentarni film, bio je prikazivan na svim televizijama svijeta i svom je autoru donio prestižnu UNESCO-vu nagradu Kalinga za “vrhunsko ostvarenje na području umjetnosti i znanosti”.

Veljko Bulajić dobitnik je nagrada Zlatni Lav u Veneciji, Zlatna Nimfa u Monte Carlu, nagrade za režiju u San Sebastijanu i New Delhiu, Zlatne medalje na Međunarodnom filmskom festivalu u Moskvi, međunarodne nagrade kritike Cidalc, nagrade Zlatni klas za najbolji film u Valladolidu, nekoliko nagrada publike te još neke druge. Nagrađen je s nekoliko Zlatnih Arena na Filmskom festivalu u Puli za najbolje filmove i najbolju režiju, a američka Akademija za umjetnost i znanost nominirala je njegov film Bitka na Neretvi za Oscara.

2010. Bulajić je preko medija ušao u konflikt s Antunom Vrdoljakom koji je za potrebe svoj dokumentarno-igrane serije „Tito“ koristio njegove snimke Titovih memoara koje je snimao 70-ih godina prošloga stoljeća za Televiziju Zagreb. Vlasnik tih memaoara je HTV, ali je Bulajić tvrdio da polaže autorska prava te da se bez njegova dopuštenja  nikome ne može ustupiti korištenje materijala.

Prilike i za Hrvatsku

‘Fokus politika sve više se pomiče prema većem financiranju konkurentnosti’

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Odlukom Festivala mediteranskih zemalja u Rimu Bulajiću je 2013. dodijeljena Nagrada za životno djelo, nakon što je u rimskoj Filmskoj palači prikazan njegov film ‘Libertas’ o životu i djelu velikog hrvatskog pisca Marina Držića. Nagradu mu je uručio Franco Nero, zvijezda njegove ‘Bitke na Neretvi’ iz 1969., filma koji je u Jugoslaviji slavljen kao  „jedan od najboljih ratnih filmova svih vremena“.