Konferencija Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama (COP28) 2023. u Dubaiju zaključena je pažljivo sročenom izjavom u kojoj se poziva na postupno ukidanje fosilnih goriva, što budi nadu da bi međunarodna zajednica konačno mogla ispuniti ciljeve postavljene Pariškim sporazumom o klimi iz 2015.

Međutim, postizanje tih ciljeva smanjenja emisija ugljika bit će teško bez trenutačnog i odlučnog djelovanja Indije, trećeg najvećeg svjetskog emitera stakleničkih plinova.

Indija, na koju je 2022. otpadalo 7,6 posto globalnih emisija stakleničkih plinova, dok je udio Kine iznosio 30,7 posto, a SAD-a 13,6 posto, postavila je ambiciozne ciljeve u pogledu obnovljive energije i preuzela vodeću ulogu u međunarodnim pregovorima o klimi.

Iako ti napori upućuju na to da je Indija istinski predana napuštanju fosilnih goriva, ta se zemlja suočava s političkim preprekama koje bi mogle ozbiljno omesti njezinu sposobnost postizanja ključnih klimatskih ciljeva.

Indija je usvojila kontraciklični pristup oporezivanju proizvoda povezanih s naftom, smanjujući poreze kada se globalne cijene povećaju i povećavajući ih, kada cijene padnu. Europske vlade slijedile su ekstremniju strategiju nakon što su cijene plina porasle poslije ruske invazije na Ukrajinu, davanjem subvencija većim od 650 milijardi eura između rujna 2021. i siječnja 2023. kako bi zaštitile potrošače od sve većih troškova energije.

Međutim, u Indiji je stvarna cijena ugljika 2021. iznosila samo 14 eura po toni. Nadalje, za električnu energiju u Indiji dobivaju se velike subvencije, a mnoga kućanstva i poljoprivrednici koriste se energijom besplatno ili plaćaju dio stvarnih troškova. Kako bi se to nadoknadilo, industrijskim i komercijalnim korisnicima naplaćuje se više.

Ipak, čak i uz ovaj dogovor, država subvencionira oko 20 petinu troškova proizvodnje električne energije. S obzirom na to da je električna energija zaslužna za 34 posto ukupnih emisija stakleničkih plinova u Indiji, reforma određivanja cijena električne energije ključna je za postizanje ciljeva smanjenja emisija.

To neće biti lako, jer cijene struje ne određuje jedno središnje tijelo, već 28 država te zemlje i osam kvazidržavnih teritorija Indijske Unije. Ovih 36 jurisdikcija, svaka sa svojim politikama i interesima, mogu se usporediti sa slonom u staklarnici, što svaki napor za ukidanje subvencija za ugljik čini još složenijim.

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Europsko energetsko tržište

‘Treba nam Europska energetska banka’

Proširen pristup
Tijekom povijesti Indije nakon neovisnosti, gotovo svaka država subvencionirala je cijene električne energije. Stoga je očekivanje besplatne ili jeftine električne energije duboko ukorijenjeno u demokratsku politiku te zemlje.

Iako je veliko subvencioniranje značajno proširilo pristup električnoj energiji, također opterećuje financije državnih vlada, ometajući ulaganja u čistu energiju. U poljoprivrednim regijama besplatna električna energija pridonijela je degradaciji i iscrpljivanju vodnih resursa. Nadalje, oslanjanje na ugljen za proizvodnju električne energije uzrokuje ozbiljne zdravstvene probleme povezane s onečišćenjem i dovodi do povećanja emisija ugljika.

U indijskoj politici, koja je sve sklonija kompetitivnom populizmu između državnih vlada, dijeljenje besplatne ili jeftinije električne energije (zajedno s prijenosima novčanih sredstava) popularno je među izabranim dužnosnicima.

Popularnost takvog pristupa bila je očita na nekoliko nedavno održanih izbora, a stranke su obećavale subvencije za električnu energiju i to ispunile nakon dolaska na vlast. Slijedom toga, cijena električne energije stalno ide u pogrešnom smjeru: veće subvencioniranje ugljika umjesto većeg oporezivanja.

Središnja država u Indiji pokušala je potaknuti državne vlade da racionaliziraju cijene električne energije, ali s ograničenim uspjehom. Malo je vjerojatno da će mjere, kao što su mehanizam Europske unije za graničnu prilagodbu emisija ugljika ili zahtjevi za izvješćivanje o emisijama, imati znatan učinak.

Takve mjere, koje su zapravo protekcionističke, prvenstveno su usmjerene na robu i usluge kojima se može trgovati, sektore koji ne primaju velike subvencije u Indiji i za koje vlada pokušava uspostaviti sustav određivanja gornjih granica emisija i trgovanja emisijama, tj. sustav trgovanja uz kvote. Ključno je da će mehanizmi poput onog za graničnu prilagodbu emisija ugljika imati minimalan učinak na određivanje cijena neindustrijske potrošnje električne energije.

Duboko ukorijenjena popularnost subvencija za električnu energiju i opiranje reformama ne znače nužno da napori za smanjenje emisija, unutar Indije i širom svijeta, moraju propasti. Iako Indija ima male šanse za promjenu načina na koji se određuje cijena električne energije, može promijeniti način njezine proizvodnje.

Na potražnju se možda ne može utjecati, ali prebacivanjem elektroenergetske mreže s fosilnih goriva na obnovljive izvore, ta zemlja može opskrbljivati potrošače jeftinom električnom energijom, i istovremeno smanjiti emisije ugljika.

Važne pouke
Da bi taj prijelaz bio ekonomski izvediv, obnovljiva energija i njezino skladištenje moraju biti jeftiniji. Unatoč njihovoj protekcionističkoj prirodi, industrijske politike poput Zakona o smanjenju inflacije američkog predsjednika Joea Bidena mogle bi koristiti zemljama u razvoju poput Indije. Smanjenjem troškova proizvodnje i skladištenja zelene energije, takvim bi politikama subvencionirana električna energija mogla postati manje problematičnom sa stajališta emisija.

Iz indijskog iskustva donositelji politike i ekonomisti mogu izvući važne pouke. Jednoglasno i snažno zagovaranje oporezivanja ugljika može biti promašeno jer zanemaruje stvarnost te zemlje. Izuzmemo li nepredviđeni šok, malo je vjerojatno da će 36 jurisdikcija Indije ukinuti neizravne subvencije za ugljik u proizvodnji električne energije.

Stoga je ključno usredotočiti se na utvrđivanje izvedivih rješenja koja bi se mogla razviti i provesti u okviru tih političkih ograničenja. Primjerice, međunarodna financijska potpora mogla bi znatno smanjiti rizike povezane s projektima obnovljive energije i skladištenja u zemljama u razvoju te ih učiniti privlačnijima za privatna ulaganja.

Jasno je da nas jednostavno pozivanje na udžbenička rješenja neće odvesti nikamo. Ako definicija ludila glasi opetovano činiti ili, u ovom slučaju propovijedati, istu stvar i očekivati drukčiji rezultat, ovo će nas ludilo sve ugroziti. 

© Project Syndicate 2024.

Koautor članka je Navneeraj Sharma, ekonomist koji se bavi energetikom