U Hrvatskoj je sve više stranih radnika, i to ne samo onih iz susjednih nego i iz sve udaljenijih zemalja poput Indije, Nepala, Filipina… Nije riječ samo o sezonskim radnicima u turizmu nego sve češće i o onima koji se zapošljavaju na cjelogodišnjim poslovima.
Priče stranih radnika uvijek su gorke i slatke. Putuju tisuće kilometara i ulažu tisuće eura kako bi radili ovdje. Smještaj u natrpanim sobama, bez privatnosti, katkad i po dva posla, rijetki odlasci kući, razgovori izdaleka i mnogo fotografija koje ne mogu zamijeniti zagrljaj.
Neki planiraju ostati dulje, drugi čekaju da se negdje drugdje pojavi bolje plaćen posao ili dođe vrijeme za povratak.
Priče stranih radnika uvijek su gorke i slatke. Putuju tisuće kilometara i ulažu tisuće eura kako bi radili ovdje. Smještaj u natrpanim sobama, bez privatnosti, katkad i po dva posla, rijetki odlasci kući, razgovori izdaleka i mnogo fotografija koje ne mogu zamijeniti zagrljaj.
Neki planiraju ostati dulje, drugi čekaju da se negdje drugdje pojavi bolje plaćen posao ili dođe vrijeme za povratak.
Agencije u matičnim zemljama za rad u Europi naplaćuju iznose koji ni ovdje nisu maleni. Mnogo mjeseci prođe prije nego što se otplate krediti potrebni za dolazak.
– Kad sam došao iz Indije u Hrvatsku, platio sam 6000 € za radnu dozvolu. Dakle, imam kredit. Sada šaljem novac svojoj majci. Oni će otplatiti kredite, rekao je za HRT Indijac Sandeep D’souza.
Još veći kredit dignuo je Niroy Pokhrel iz Nepala koji je u Hrvatskoj od prošle godine i radi u samoborskoj građevinskoj tvrtki s još 10 sunarodnjaka.
– Kad sam došao 2022. još je vrijedila kuna. Tako da moram platiti oko 50.000 kuna. U eurima oko 7000 € sam uzeo na zajam, platio agenciji i došao ovamo, otkriva Niroy.
Kad je Nazrin Timmapur prvi put došla prije šest godina, kako bi platila 2500 eura indijskoj agenciji poduzela je drastične mjere. Samohrana majka s troje djece, bez prihoda, založila je svoje zlato.
– Založila sam zlato u banku. Uzela sam kredit od banke i dala taj novac agentu i nakon što sam došla ovdje, 6 mjeseci sam svaki mjesec slala novac banci i pokrila dug, priča Nazrin.
Mnogo novca svaki mjesec šalje kući jer ondje ima dvoje djece kojima plaća školovanje.
– Svaki mjesec njima šaljem svoju plaću, a ovdje trošimo plaću moje kćeri, otkriva.
Novac za obitelj novac je za budućnost. O sebi ne razmišlja, posebno sad kad je kći s njom i zajedno rade. Smještaj koji plaća poljoprivredna tvrtka napustila je zbog gužve, živi u privatnoj kući vrlo skromno. S jednom plaćom mora platiti i stan i hranu.
– I hranu, da. Da, i kupnju, možda 100 ili 200 eura ostane za nas. To je dovoljno za nas jer smo zajedno, dvije osobe, ja i moja kćer. Ona ne jede mnogo. Takav je život. Moramo izdržati, poručila je skromna Nazrin.
Nazrin naviše nedostaju njezina djeca. Radila je u Hrvatskoj, pa otišla u Kuvajt i bila dadilja, ponovno se vratila u Hrvatsku. Fizički rad u tvrtki za proizvodnju rajčica, ustajanje u pola 4 nije važno, kaže, sve je to za moju obitelj.
– Imam najniže obrazovanje. Za njih želim da rastu više od mene i sami se zalažu za sebe. Ne moraju ovisiti ni o kojoj osobi i ne moraju ovisiti ni o kome, a ako se vjenčaju, ne moraju ovisiti o mužu, nabraja svoje želje Nazrin.
Njezina kćer Muskan Timmapur Hrvatsku ne vidi samo kao mjesto zarade, za nju je Hrvatska mnogo više.
– U Indiji imamo previše ograničenja i pravila jer žene ne mogu izlaziti, djevojke ne mogu razgovarati s dečkima i ne mogu ništa učiniti same. U Hrvatskoj imam slobodu i mogu raditi bilo što, razgovarati s nekim dečkima ili negdje ići, uživati, kao prijatelj, razgovarati, ići bilo gdje. Sloboda je kad mogu provoditi svoje vrijeme kako želim, ističe Muskan za HRT.
Sloboda je nešto o čemu ne razmišljamo, jer je imamo. Za Muskan ona je otkriće, novi svemir, jer dolazi iz druge kulture. Brine se za majku koja već 10 godina radi i živi daleko od obitelji i financira sve. S 21 godinom Muskan ima plan.
– Da, dobro mi je. Ovdje ću stanovati. Mogu dovesti i svoju sestru i ona može učiti ovdje. Da obje živimo ovdje. Nakon toga mogu zvati brata i on može učiti ili nešto raditi ovdje. Oni mogu učiniti bilo što. Ja nisam studirala ništa. Ali oni studiraju. Moraju biti nešto u životu. I sve to jer moramo spriječiti mamu da dalje radi. Sad se možda mora odmoriti. Radit ćemo umjesto nje, poručila je Muskan.
Tvrtka Mlinar zapošljava oko 400 filipinskih radnica i radnika. Nedavno je stigla i prva filipinska beba. Otac Jaypee Jagorin i majka Jean Cortes rade u proizvodnji posljednje dvije godine. I željeli bi u Hrvatskoj ostati.
– Pa, to je to. Ovo je moj san. Prijavio sam se jer je plaća visoka, eto zašto. Onda sam vidio ljude ovdje. Dobri, prijateljski nastrojeni. Ne znam, možda ću tražiti boravište ovdje zbog moje kćeri. Ovdje je rođena. U Hrvatskoj, priča simpatični Jaypee.
Kaže kako bi želio da mu kći živi u Hrvatskoj.
– Jer znate, isto je na Filipinima kao i ovdje, ali velika plaća. 800 eura je moja plaća, ponekad pošaljem 300 eura na Filipine, kaže Jaypee i dodaje da je 500 eura dovoljno za njegovu malu obitelj.
Njegova nam je supruga otkrila kako su se upoznali.
– U Kataru smo se upoznali, ali se nismo zaljubili. Kad smo došli ovdje, bili smo u istom društvu, prije i u istoj kući, onda smo razgovarali, izlazili na spojeve i zaljubili se, otkriva Jean.
Kaže da će možda otići kući na Filipine, ali samo na odmor.
– Mislimo da ako Zoe živi ovdje možemo joj dati veliku priliku. Možda, možda ćemo otići kući na Filipine, možda samo na odmor, a onda ćemo se vratiti ovamo. Dobro nam je ovdje i mislim da smo ovdje stabilni, ističe.
U Mlinaru Jaypee često radi noćne smjene, posao mu, kaže, nije težak. Ondje je sve više zaposlenih Filipinaca, oko 30 posto. A u Mlinarovim pekarnicama postalo je posve uobičajeno sresti filipinske radnike.
– Zovem se Lara Luisa. Ja sam s Filipina i imam 32 godine. Radim ovdje u Mlinaru, ali prije sam radila u lancu prehrane na Filipinima od 17. godine. Onda sam otišla na Bliski istok u Kuvajt. Pokušala sam tražiti posao u Hrvatskoj jer sam čula mnogo, mislim, vidjela sam mnogo fotografija. Ovo more, država je vrlo lijepa i ljudi su susretljivi, ističe Lara Luisa Castanos.
Sedmero ih je u obitelji i Lara Luisa je najmlađa.
– Moram pomoći svojoj obitelji. Trebam ih zbrinuti da mogu pomoći mojoj sestri i roditeljima, da mogu prehranjivati cijelu obitelj, otkriva.
Neki planiraju ostati dulje, Jaypee je krstio kćer u Zagrebu i želi je upisati u vrtić. Drugi čekaju da se negdje drugdje pojavi bolje plaćen posao ili dođe vrijeme za povratak.
Zasad, Muskan marljivo uči hrvatski jezik.
– Boook, vidimo se sutra! Vidimo se, pozdravila je vesela Muskin s balkona.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Uključite se u raspravu