Život u Novom Sadu postaje sve skuplji, a povećanje troškova ne prati dovoljno veliko povećanje plaća, pa se dio građana odlučuje preseliti u manje sredine ili se vratiti u rodni grad.

Milan i Jelena Ristić žive u Novom Sadu od početka studija, što je sada već više od 20 godina. Zaposleni su u prosvjeti, a kako kažu, najveći dio svog profesorskog staža proveli su vozeći se po Vojvodini, gdje god su našli slobodno mjesto za rad u školi.

Preskupi stanovi
No, kada su se posljednjih godina konačno zaposlili u Novom Sadu, preselili su se u Srbobran, pa se na posao opet voze, samo u suprotnom smjeru.

“Cijene stanova u Novom Sadu su takve da ih više ne možete kupiti ni uz pomoć kredita. Dosta normalan stan, koji se ne raspada, stoji od 110.000 do 150.000 eura. Gledali smo, računali i jednostavno odlučili uzeti manje kredite i kupiti odmah useljivu kuću u Srbobrani za 38.000 eura, s dvorištem i našom oazom mira. Do posla mi treba nešto više od pola sata kada idem autoputom i za sada ne žalimo što smo se preselili”, kaže Milan za Danas.

U Novom Sadu je sve skuplje za razliku od novog mjesta u kojem žive, prije svega namirnice koje u većem gradu moraju kupovati na gradskim tržnicama i računi koji svake godine polako rastu.

Dejan Ustić također planira preseljenje iz Novog Sada. Kako ističe, privremeno će se vratiti u rodnu Loznicu, zaposlio se u školi i ima ono najvažnije – smještaj. Ovdje je, kaže, sigurno radio izvan struke, u kuhinji, pa nije ni imao vremena za sebe i za pogodnosti koje nosi život u velikom gradu.

“Dolaskom Rusa cijene stanova su podivljale. Samo za stan i račune treba mi minimalno 350 eura i još sam sretan što prolazim jeftinije. Gdje su ostali troškovi? S realnom prosječnom plaćom od 550 eura ovdje se tek može živjeti. Odeš na posao, dođeš kući i spavaš. Kad je tako, bolje je preseliti se dok se situacija ne promijeni. Volim Novi Sad, ali ako nisi graditelj i nemaš svoj stan, sve je teže živjeti ovdje”, nastavlja on.

Kada se pročešljaju oglasi, u Novom Sadu više nema stanova ispod 250 eura, a najmodavci i dalje drže najčešće cijene od 350 do 400 eura. Kako su sada svi oprezniji jer često u svoje stanove primaju strane državljane, gotovo svi traže polog, što prije nije bio slučaj.

Građevinski sektor

Energija sunca za održivu gradnju

Pokreni nešto svoje

Kako biti dobar roditelj u vremenu digitalizacije i umjetne inteligencije?

Tako je podstanaru potrebno od 600 do 800 eura samo da pređe prag svog novog doma. Novosađanima ne ide u prilog ni odluka Gradskog vijeća od prije mjesec i pol dana da se računi za vodu, kanalizaciju, grijanje, toplu vodu i odvoz smeća povećaju s osam na 17 posto. Od rujna bi računi četveročlane obitelji koja živi u stanu od 50 četvornih metara trebali biti veći za 1300 dinara.

Kupovna moć slabi
Ekonomski novinar Živan Lazić iz Novog Sada kaže da je u osnovi svih problema precijenjen tečaj dinara, a kada novac kao mjera svega nije u redu, onda i sve te druge stvari imaju krivu predodžbu. Kao ilustrativan primjer navodi našeg domaćeg proizvođača ulja koji kod nas litru prodaje za 1,65 eura, a u Crnoj Gori za 1,07 eura.

“Postali smo jako skupi. Nigdje u Europi ne možete kupiti tako malo za 100 eura kao u Srbiji, ne govorim o računima za struju ili grijanje gdje država određuje cijenu. Ovdje su samo cipele 35 posto skuplje nego u Bosni i Hercegovini. Nerealna je i cijena od 2500 kvadrata, za koju stručnjaci kažu da je realna, ali sad kad smo oslabili euro. Ljudi u gradu teško žive jer više troše.

“Prosječna plata u Novom Sadu je oko 770 eura, da je kurs realan bila bi oko 490 eura”, rekao je Lazić. Kako ističe, plaće u Beogradu su, za razliku od Novog Sada, u prosjeku veće za 30 posto i sve se izdaje po znatno većoj cijeni. Drugim riječima, najveća prednost Beograđana je što mogu zaraditi na različite načine od onih u Novom Sadu i ostatku zemlje.