Hrvatske dionice, zar to još postoji – rekla mi je jedna kolegica kada sam joj otkrio temu ovog teksta. Da, hrvatske dionice još uvijek postoje i – hvala na pitanju – ove su godine vrlo dobro.

Nakon turbulentne prošle godine kada burza mnogima nije bila prva stvar o kojoj razmišljaju zbog neizvjesnosti koju je donijela ruska agresija na Ukrajinu, ove godine slika je mnogo optimističnija.

Recesiju smo izbjegli, nekakav ekonomski rast ove će godine ipak postojati – Hrvatska narodna banka očekuje plus od 2,9 posto – pa se to oslikava i na Zagrebačkoj burzi.

Koncentracija na kvalitetu
Kako je stanje na burzi već godinama potpuno ispod “radara” javnosti, nezabilježena je ostala činjenica da se domaće dioničko mjerilo CROBEX ovoga lipnja probilo iznad raspona u kojem se kreće već punih 13 godina. Naime, domaći indeks je blizu 2400 bodova što je nezabilježeno od 2009. godine.

Štoviše, hrvatske dionice ove godine bilježe izrazito snažan rast, posebice u usporedbi s ostalim burzama u Europi. Zaključno do 27. lipnja, CROBEX je ove godine skočio za gotovo 20 posto, a u Europskoj uniji od njega je bolji samo indeks Atenske burze. Tamošnji indeks ove godine bilježi plus od 40 posto, nakon što je isto toliko porastao prošle godine.

Rezultat je to činjenice da Grčka od nekadašnjeg “bolesnika eurozone” postaje “uzoran učenik” koji provodi reforme i sasvim se lijepo ekonomski oporavlja, što je prepoznao strani kapital koji sve izraženije pritječe na tamošnju burzu. I tu prestaje svaka daljnja sličnost Grčke i Hrvatske. Dok Atenska burza bilježi 40 posto veći promet, Zagrebačka burza bilježi za trećinu manji.

Pa tko onda kupuje hrvatske dionice i podiže im cijene?

Dva su odgovora na to pitanje – izravno to čini mali broj fondova te u financije upućenih građana koji primjećuju da hrvatske kompanije sasvim lijepo posluju, a neizravno je to zasluga – inflacije.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Da, ista ona inflacija koja podiže cijene salate, rajčica, tjestenine, struje i stanova podiže i cijene dionica. Odavno je ekonomska teorija primijetila da u zemljama suočenima s izraženom inflacijom cijene dionica rastu i tako stvaraju vrlo dobar štit od gubitka vrijednosti novca. A to se upravo događa i u Hrvatskoj.

Postoji još jedna specifičnost koja gura CROBEX prema gore, a na koju ukazuje Danijel Delač, član Uprave brokerske kuće Interkapital vrijednosni papiri. Činjenica je i da se interes ulagača grupira u manji broj kvalitetnih dionica (blue chipova) na tržištu, dok nelikvidna i mikro izdanja gube svaki fokus investitora.

Koncentracija na “kvalitetu” direktno utječe i na kretanje CROBEX-a, kaže Delač. Dokazuje to i statistika za svibanj. Deset najtrgovanijih dionica prikupilo je 11,8 milijuna eura prometa što je dvije trećine ukupnog dioničkog prometa tog mjeseca od 17 milijuna eura.

Kovačić kao tri fonda
Koliko je ulaganje novca izvan štednje u banci ili kupovanja nekretnina postalo strano hrvatskim građanima pokazuje i zanimljiva usporedba s Hrvatima životno važnom stvari – nogometom.

Novinske stupce proteklih je tjedana punila vijest da je Mateo Kovačić, dosadašnji prvotimac Chelsea, sve dogovorio s Manchester Cityjem i postao novi igrač aktualnog engleskog i europskog prvaka. Za Kovačićeve loptačke usluge engleski velikan izbrojio je 30 milijuna eura. S toliko novca raspolažu samo tri hrvatska otvorena investicijska fonda. Od njih 105.

Sadašnja slika hrvatskog tržišta kapitala daleko je od zlatnih vremena, poput 2007. kada se samo dionicama trgovalo za tadašnje 22 milijarde kuna, a Zagrebačka burza bila je uvjerljivo najveća burza na prostoru od Alpi do Crnog mora.

Ako bi se uzeo lanjski promet od 1,9 milijardi kuna, danas bi Zagrebačkoj burzi za promet iz 2007. trebalo više od 11 godina. Mogu li ta vremena ponoviti? Ne mogu, iz više razloga. Prvi su nove kompanije na burzi, što dobar dio financijaša zaziva kao lijek za ozdravljenje domaćeg tržišta.

Međutim, od dolaska zanimljivijih državnih kompanija na burzu, recimo Hrvatske elektroprivrede, zasigurno još dugo (ako i uopće) neće biti ništa, sudeći po stavu Vlade. S druge strane, svjetski uspješne priče iz našeg privatnog sektora, poput Infobipa, gledaju izlazak na američku, a ne hrvatsku burzu.

Drugi je razlog što su tehnologija i mogućnosti ulaganja danas značajno drugačije nego prije 16 godina. Tko je tada htio ulagati u dionice, jedina cjenovno povoljna i jednostavna opcija bila je Zagrebačka burza.

Danas se putem pametnog telefona može ulagati u cijelom svijetu, što dobar dio Hrvata koje zanimaju dionice i čini. Ostaje stoga tek nada da će hrvatske dionice, zaboravljene od države i napuštene od malih ulagača, nastaviti svojim vlasnicima donositi lijepu zaradu.