Prof. dr. Miodrag Zec, nije pretjerano reći, trenutno je najutjecajniji srpski ekonomist. Bio je pomoćnik direktora Agencije za privatizaciju Republike Srbije, i obnašao je dužnost šefa Radne grupe za pripremu Zakona o privrednim društvima Republike Srbije (2003. – 2004.).

Ima i vrlo posjećen kanal na Youtubeu, gdje prikuplja video arhivu svojih gostovanja na predavanjima i u emisijama, koji je za godinu i pol dana postojanja skupio već 7,5 milijuna pregleda, 66 tisuća pretplatnika i preko 66 milijuna komentara, što ga čini najutjecajnijim ekonomistom u Srbiji.

Kako biste definirali trenutačno stanje u Srbiji? Gdje se Srbija nalazi u ovom trenutku?

Ja bih trenutačno stanje u Srbiji, koje nije od jučer, to je počelo ubojstvom Zorana Đinđića, stanje koje bih okarakterizirao kao stanje geopolitičke konfuzije. I ponovno smo u problemu da smo se našli između istoka i zapada i da se još uvijek se pouzdano ne zna što mi u stvari hoćemo. Meni to tako izgleda. Ovo doba u kojem živimo, to je doba jedne geostrateške konfuzije. Dakle, mi smo imali jednu podjelu svijeta, gdje je s jedne strane postojala demokracija, a s druge komunizam, kao globalni sistemi, a onda liberalizam pobjedio komunizam, nađen je model koji se geostrateški zvao globalizacija, s željom da se uspotavi novi poredak, onda je sada umjesto globalizacije došla fragmentacija, s pokušajem uspostavljanja dominacije. Sada više nije na djelu “mekano” širenje na istok, već je širenje s oružjem.

Drang nach der Osten?

Moglo bi se tako reći! I mi sada imamo jednu konfuziju glede pravca kako dalje i konfuziju obrasca što se želi. Ovo je igra koja se može vrlo tragično završiti.

Mislite u Ukrajini?

U Ukrajini, ali Ukrajina je samo jedna od točaka gdje će se to desiti, gdje se to već desilo, ali postoji čitav niz neuralgičnih točaka gdje se to još može desiti. Srbija se tu našla između istoka i zapada, s jednim konfuznim konceptom vanjske politike, a sada se više ne traže argumenti, da se traži opredeljivanje, sada se traži svrstavanje. Srbija ima pogrešnu percepciju nesvrstavanja, kao reminiscenciju na Tita. Ja sam bio u muzeju Karla Marxa u Trieru, gjde sam prvi put vidio koliko je komunizam bio zapravo ozbiljna stvar. Ja sam vizualac i ima jedna fotografija, gdje sam vidio da je čovjek koji je napisao Komunistički manifest, da ga je napisao u najluksuznijoj kući na centralnom trgu u Bruxellesu.

I ta kuća u Trieru je također ogromna, a u jednoj sobi na vrhu se nalazi globus, na kojem je crvenom bojom bilo obojano gdje je bio komunizam, a plavom gdje je bio kapitalizam. Kada pogledate to kroz vrijeme, vidite da se dvije trećine čovječanstva crvenilo. I poslije svega toga, u jednom potpuno drukčijem geopolitičkom kontekstu mi razvijamo politiku nesvrstanosti. A nismo više ni član tih nesvrstanih! Ovo je potpuno ludilo.

Hrvatska je svrstavanjem dobila jako puno toga….

Na djelu je ogromno svjetsko pregrupiranje, a ujedinjena Europa je iznimno važna i velika stvar, i ja sam po prirodi Europejac, ali ako će itko nastradati u ovom stoljeću od ovoga, onda će to biti Ukrajina, pa Europa, pa Rusija Europa će stradati.

Europa će izgubiti status ishodišta tehnološkog i znanstvenog progresa, Europa stari, Europa gubi konkurentnost, itd. Europa je izgubila stratešku orijentaciju, Europa više nije ishodište tehnologije i znanja, iz Europe se ljudi iseljavaju.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Kao što se iz Srbije iseljavaju najbolji u Njemačku ili Ameriku, tako se i iz Njemačke iseljavaju najbolji u Ameriku ili Australiju. Svi mi na Balkanu, prvo smo uništili jednu dobru tekovinu komunizma, a to je obrazovanje. Na čitavom Balkanu, isključujući Slovence, sada imate jednu opću nekompetentnost u javnog sektoru, Hrvatska ima more, koji je važan resurs, ali imala je i Grčka, pa je upala u dugove, dok Srbija ima resurse za 19. stoljeće, a to je zemlja. Ona nema resurse za 21. stoljeće. Srbija je, po mom mišljenju, kao bolesnik kad ode kod doktora, napravi se analiza, a ta analiza, koja važi za većinu bivših jugoslovenskih republika, pokazuje da je bolesnik ozbiljno ugrožen, vidi se da su svi parametri loši. Primjerice, Srbija bi mogla upisivati 400 liječnika na Medicinski fakultet u Beogradu, koliko ih je hipotetički potrebno, a upisujemo ih bez proračuna koliko je zapravo Srbiji potrebno, i njima treba dati 3 do 5.000 eura mjesečno.

A ostali neka to plate ako žele studirati medicinu, recimo 50.000 eura godišnje, koliko se plaća u Americi, jer mi sada školujemo liječnike za Nijemce. Mi školujemo inženjere za SAD ili Kanadu.

Razgovarao sam s direktorom Civilne svemirske agencije Ekvadora, Ronnie Naderom, koji je s 200.000 USD sam s svojim timom napravio dva satelita te je bio prvi u svijetu koji je spojio učionice s satelitima. I to bez pomoći države! I on se sam čudio, kako to da jedan manje razvijeni Ekvador prestigne europske zemlje poput Hrvatske?

Mi u Srbiji, a vjerojatno i u Hrvatskoj, imamo istu matricu. Shema globalizacije je bila smišljena da tehnički progres i znanje, kao ekonomski resursi koncentriraju na zapadu, a proizvodnja preseli na istok.

To se sada vratilo kao bumerang, jer su Kinezi uz proizvodnju pokupili i znanje. Sada, imamo i drugi problem, sve bivše jugoslavenske republike, osim Slovenije, su svoj čitav bankovni sustav prodale strancima, jedino Slovenija ima banke širom Balkana, dok su Srbija, a dobrim dijelom i Hrvatska svoje banke prodali. Kada se prepusti bankovni sustav i sustav platnog prometa, izgubili smo suverenitet. U Srbiji ne postoji toliko mlade ženske radne snage za tekstilnu industriju, a čitavu Srbiju žele pretvoriti nekakav novi Manchester. To je nemoguće, mi ljudske resurse za to nemamo, a to uporno pokušavamo. Da je moguće iz tekstila izvući takve profite, tekstilna industrija bi ostala u Manchesteru, jer je tekstil bio u 17. stoljeću isto što su danas čipovi. Tekstil je nekada bio moćna stvar. Bio sam, igrom slučaja, u Muzeju Srpske pravoslavne crkve, gdje sam vidio plašt cara Lazara, koji je donešen u Beograd i restauriran. To je fascinantan komad odjeće, i tadašnja srpska elita je imala rafiniran ukus za oblačenje kao i danas, fantastičan materijal, pitao sam odakle je to, i dobio sam odgovor da je to brokat iz Toscane.

To me podsjeća na priču koju mi je ispričao jedan poznanik, kada je Džemal Bijedić trebao s partizanima ući u Mostar 1944, kada je zarobljen jedan Rolls Royce, i on je riješio njime ući u Mostar. Ovi drugi Partizani mu kažu “Nemoj Džemo, mi smo radnička partija, ne priliči ti to, kakav Rolls Royce?”. A on im kaže: “Vi ne razumijete naš narod! On voli da je vođa što dalje od njega!”. Narod je volio Tita, koji je živio kao car, koji je uvijek nosio raskošnu uniformu, vozio se u Maybachu. Dakle, on je propagirao komunizam, a živio je u dvorcu. Narod ovdje to voli, jake vođe.

Tu sada dolazimo do prvog paradoksa. Rekli ste da je komunizam stvorio klasu kompetetnih inženjera, direktora, liječnika, ukratko profesionalaca. Kako smo došli do situacije, koju ste svojevremeno nazvali ‘osveta loših đaka’?

Komunizam je funkionirao kao zatovreni sustav, koji se bazirao na lojalnosti. Svi ti direktori, koji su putovali u svijet su bili odabrani kadrovi, zato je postojao i “Genex”. I na čelu “Genexa” je bio čovjek koji je bio povjerenik UDBE, ali on je bio jedan. Oni su preko strateški postavljenih mjesta nadzirali te profesionalnce, ali se podrazumijevalo da i ti ljudi nešto moraju znati. I velika je bila zemlja, te je vladalo uvjerenje da će to trajati dugo. Znači, da je uspotavljen jedan novi kontinuitet za koji se mislilo da će trajati dugo, a trajao je 50 godina. Zato je Tito bio neponovljiv, ne samo zato što je bio sposoban vladati, već i zato što su okonosti bile takve da je mogao biti između istoka i zapada. Ako bi to bilo tko pokušao sada napraviti, to se ne može napraviti, okolnosti su drukčije, mogao bi biti i Einstein osobno, ne mogu se te okolnosti ponovno stvoriti.

On je imao lojalnost, on je imao geopolitičke okolnosti, on je imao 20 milijuna ljudi pod sobom, samim tim on je imao komociju da može računati na kompetentnost. Njegovi nastavljači na Balkanu i u Srbiji, oni znaju da je njihovo vrijeme ograničeno, nema više izvjesnosti tolikog trajanja. Postoji osjećaj nedostatka legitimiteta i svi žele sve, sada i ovdje. Jer se sada klijentelizam razvija kao nasljeđe sustava iz prošlosti, ali otežavajuće okolnosti su ratovi, kao i mogućnost lakog odlaska u inozemstvo. Mi smo postali skladište talenata. Vi sada na sveučilištu MIT imate više Hindusa nego Amerikanaca. Na sveučilištu u Grazu imate više studenata s Balkana nego onih rođenih po selima u okolici Graza.

Ono što ključ uspjeha Zapada je činjenica da oni sve te ljude integriraju. Zapad bere resurse iz poola od 8 milijardi ljudi, veća je vjerojatnost da će profesor matematike biti Hindus, jer njih ima preko 1,2 milijarde, a i cijene školstvo. Danas u Britaniji je premijer Hiindus, kao i gradonačelnik Londona. Oni su više odani Britaniji, nego oni koji su rođeni u Belfastu.

Zato što im je Britanija pružila priliku.

Točno! A tu leži i tragedija Balkana ili, recimo, Rusije. Zašto je Britanija uspjela integrirati Indusa, a Rusija nije uspjela inkoroporirati Ukrajinu, iako su neusporedivo bliži narodi u pitanju. Odnosno, zašto u Europi danas samo Slaveni ratuju? Zašto su Srbi i Hrvati ratovali? Postoje li bliži narodi? Svi kažu da su nas zavadili. Kako to da mi nismo zavadili Bavarce i ostatak Njemačke?

Opet se vraćamo na to, kako smo mi plodno tlo za takve stvari? Zbog čega? Da li je to poljedica totalitarne prošlosti, ili nešto drugo?

Postoje narodi koji su kreativni, i koji su sposobni za osvajanja. Oni se spremaju da otmu od drugih. Kod nas to izgleda kao obiteljska svađa, mi otimamo jedni od drugih.

Uvijek se vraćamo na pitanje identiteta. Kada sam bio u Poljskoj, kada se spomene Kopernik, uvijek se mora naglasiti da je Poljak. Kada se spominje Newton, nema potrebe naglašavati da je Englez, to je opće poznato. Ali kada imate problem krize identiteta, onda se moraju neke stvari naglašavati. Kao Tesla ovdje, u potrazi za identitetom često dolazite do trivijalnih stvari.

Da, ali većina srpskog izvoza ide u EU, većina uvoza dolazi iz EU, većina investicija dolazi iz EU, doznake dolaze iz EU… Ali se stalno priča o utjecaju Rusije na Srbiju.

Mi Srbi smo doista tragičan narod, jer 30% riječi, pretežito onih vezanih za uživanje su – turcizmi. Kada odete u restoran u Istanbul, razumijete sve što je napisano na meniju. Istovremeno, sve riječi vezane za tehnički progres su njemačke. I sada odjednom mi smo sebe uvjerili da smo mnogo bliski s Rusima i da mnogo volimo Ruse.Ja bih pitao te političare, što je to rusko što vi konzumirate svaki dan? I što nas čini tako slabima? Kad god Turci pođu na zapad, oni nas gaze.

Kad god Nijemci pođu na istok, oni nas gaze. Mi Srbi smo u problemu, ali mi o sebi mislimo ono što nitko o nama ne misli, a to je da smo strašno važni. Svi narodi misle o sebi malo bolje nego što misle drugi, ali mislim da smo mi Srbi tu baš malo izraženi.

Ali dobro, to je tipično za društva u kojima se svaka kritička riječ doživljava kao krivovjerje, gdje su kritičari negativnih društvenih pojava izloženi javnom linču, gdje je kontrola nad medijima koncentrirana.

Točno! I to dovodi do idolatrije. I to je problem, što naše vođe, zašto oni to rade, vjerojatno da bi sebe digli. Kao što smo imali mit da je Tito vladao cijelim planetom, sada se misli da Vučić vlada čitavim Balkanom, i tako se taj narativ razvija i to jest problem.