Plan izdanja državnih obveznica koje će se usmjeriti i prema građanima, zbog čega ih se naziva narodnim, već tjednima plijeni dosta pažnje u javnosti, a napokon je preciziran i vremenski plan.

U ponedjeljak slijedi objava javnog poziva u kojemu će se, uz neke glavne parametre koji su najavljeni na jučerašnjoj sjednici Vlade, specificirati i mjesta upisa obveznica za prvi od predviđena dva kruga. Upis za građane starta u srijedu ujutro i trajat će tjedan dana, zaključno s 1. ožujka.

Kako je ciljani iznos tog izdanja na rok od dvije godine utvrđen na milijardu eura, ono što u prvom krugu ostane neupisano ponudit će se institucionalnim investitorima. Ministar Marko Primorac s tim u vezi je napomenuo i da država zadržava pravo upisa određenog iznosa ovisno o pristizanju ponuda.

Dok je već obznanjeno npr. da će minimalni ulog biti 500 eura, precizna cijena definirat će se tek po zatvaranju oba kruga upisa. No, osim što je ministar u više navrata ponovio da će prinos biti nešto iznad tri posto, u pozivu na upis jasno će biti naznačena kamatna stopa ispod koje izdanje neće biti. Dakle, u konačnici može biti ista ili veća.

Prema trenutnim tržišnim kotacijama za postojeće eurske obveznice usporedive ročnosti (dospijeća 2025.) traženi prinosi kreću se oko 3,3-3,4 posto. Hoće li država u izdanju biti nešto šire ruke, odnosno hoće li kao poticaj prešutno ići na određenu premiju povrh tržišnih prinosa (javno se to ne potencira), tek će se vidjeti.

Isto vrijedi i za neka druga pitanja koja su važna za konačne ocjene iskoraka prema većem participiranju građana u financiranju države. S obzirom na trenutne uvjete na financijskim tržištima, a u situaciji kad na oročene depozite građana kamate u bankama u prosjeku iznose oko 0,2 posto, većina financijaša smatra da je za ideju narodnih obveznica tajming svakako dobar.

Mahom je načelno pozdravljaju i u kontekstu razvoja tržišta kapitala, pa i financijske pismenosti, ali u svemu ipak postoji i rizik da se ta operacija na kraju iščita i ponešto drukčije. Primjerice, kroz prizmu populizma ili kroz propitivanja što to izdanje znači s aspekta poreznih obveznika i u kojoj mjeri će opravdati atribut “narodnih”.

To će umnogome ovisiti o tome kakva će na kraju biti struktura upisa, koliko će građana sudjelovati u izdanju i koliko će biti onih koji će upisati iznose od minimalnih 500 eura ili nešto više. Taj dio priče umnogome će ovisiti o tome kako će provedbu upisa na prodajnim mjestima (i putem online bankarstva) organizirati banke.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Uz pet vodećih kojima je povjeren posao agenata i suaranžera izdanja, upis obveznica bit će, tvrdi se,  i u poslovnicama Hrvatske poštanske banke, a prema najavama, upis će se provoditi na ukupno oko 500 prodajnih mjesta diljem Hrvatske.

Detalje debitantskog izdanja narodne obveznice jučer je na sjednici Vlade predstavio ministar financija Marko Primorac/D. Višnjić/PIXSELL

Interes poreznih obveznika
Potencijalna zamka koja bi (upadne li se u nju) mogla pokvariti ukupan dojam, je u tome da se, primjerice, “prodajni napori” naglašeno fokusiraju na privatno bankarstvo i klijente s velikim iznosima depozita, a ne (ili znatno manje) na “šaltere”.

To bi moglo izazvati prijepore naročito ako država odluči biti nešto izdašnija s konačnim prinosom, bilo kroz utvrđenu kamatnu stopu po samom izdanju ili kroz moguće “bonuse za vjernost” tj. držanje do dospijeća. Prema dosadašnjim najavama, pri upisu se ne predviđa gornji iznos upisa, što samo po sebi nije problematično, ali će se organizacija cijele operacije zasigurno problematizirati ako ispadne da je solidnu investicijsku priliku iskoristio mali broj građana i/li da je među njima malo onih s upisima od npr. tisuću ili nekoliko tisuća eura.

U tom slučaju lako je pretpostaviti da bi bilo primjedaba oko (viška) troška zaduživanja države s aspekta interesa poreznih obveznika. Ukupno gledano, doduše, realno je očekivati da su upravo građani s većim investicijskim potencijalom ujedno i financijski educiraniji.

Ponešto o participaciji građana u primarnom izdanju tzv. narodnih obveznica govori i distribucija odnosno koncentracija ukupnih štednih i oročenih depozita građana koji su krajem prošle godine (dakle, ne računajući novac na transakcijskim računima) iznosili oko 174 milijarde kuna.

Posljednji javno dostupni podaci o distribuciji depozita sežu još u vrijeme uvođenja poreza na kamate na štednju (2014.), kad je 89 posto svih deponenata imalo depozite iznosa do 100 tisuća kuna, a u zbroju su iznosili 15 posto ukupnih.

Tada je, primjerice, 20-ak tisuća deponenata raspolagalo iznosima između 1 i 5 milijuna, a njihovi su depoziti u ukupnima participirali dvadesetak posto, dok je npr. u razredima iznad pet milijuna kuna bilo 11 posto iznosa depozita.

Naknade agentima i aranžerima
Kako bilo, s obzirom na današnje ukupne iznose bankovnih depozita neupitan je hipotetski potencijal koji premašuje skorašnje izdanje. U upis narodnih obveznica skrenut će se zasigurno i dio novca koji je danas u obvezničkim fondovima.

No, prema neslužbenim informacijama, za debitantsku ponudu državnih obveznica građanima u resornom ministarstvu prvotno su računali da bi oni mogli upisati oko 300 milijuna eura.

Ta procjena, dakako, lako bi se mogla u hodu korigirati naviše. U redovima financijskih stručnjaka smatraju da bi to bilo i izglednije da se s “predmarketiranjem” krenulo nešto ranije. Ipak, prevladavajuće je mišljenje da će dosta toga ovisiti o tome koliko će se banke i njihovo osoblje “trsiti” u prodaji.

Pritom valja reći da su uz prodajne ishode vezane i naknade agentima i aranžerima izdanja. U izdanjima koja se nude tzv. retail investitorima, zbog velikog angažmana  i te su naknade nekoliko puta veće nego kod onih za kvalificirane, institucionalne investitore, s tim da se one naplaćuju proporcionalno dijelu koji je plasiran retailu.

Taj dio priče svakako je i jedna od varijabli ukupne cijene zaduženja, a onda i vaganja do koje mjere intencija širenja baze investitora na građane u državnom financiranju opravdava poticaje kroz same prinose.