Europska unija želi stati na kraj praksama poput uništavanja neprodane odjeće i zavaravanja potrošača o načinima i mjestu njene proizvodnje.

Hrvatska europarlamentarka Biljana Borzan u sklopu tog procesa imenovana je izvjestiteljicom socijalista (S&D) za mišljenje o strategiji održive i kružne tekstilne proizvode u odboru za zaštitu potrošača i zajedničko tržište Parlamenta. EU strategijom želi do 2030. tekstilnu industriju učiniti održivijom, socijalno pravednijom i zdravijom za ljude i okoliš.

Kako pojašnjava Borzan, u tekstilnoj je industriji u svijetu zaposleno 60 milijuna ljudi, velikom većinom žene. Plaće koje zarađuju radnice u odjevnoj industriji često su znatno niže od plaća dostatnih za život, a uvjeti rada znaju biti užasni.

Ranije stup gospodarstva
No, gdje je u svemu tome hrvatska tekstilna industrija koja je prije koje desetljeće bila jedan od stupova nacionalnog gospodarstva te zapošljavala i više od 100.000 ljudi? Ukratko, spala je na vrlo niske grane.

Prema službenoj statistici Hrvatske gospodarske komore (HGK), u Hrvatskoj djeluje 346 tvrtki iz segmenta tekstilne i/ili odjevne industrije s ukupno 3615 zaposlenih. No, iako je u zadnjih 10-ak godina vidljiv rast broja tvrtki, isto tako je vidljiva promjena strukture tako da prevladavaju male i mikro tvrtke, a pada i broj zaposlenih.

Od navedenih 346 tvrtki nema niti jedne koju bi statistika, bilo po prihodu ili pak broju zaposlenih, bilježila kao veliku. Imamo 13 srednjih tvrtki, 48 malih te 285 mikro poduzeća. Razloga za ovakav pad ima više.

Tekstilna, odjevna i kožarsko-prerađivačka industrija, kako lokalno, tako i na području EU, izuzetno je ranjiva, zapošljava socijalno osjetljive kategorije, radno je intenzivna, nisko akumulativna i zapošljava pretežno žensku radnu snagu. Kako nam kaže Jagoda Divić iz Sektora za industriju i održivi razvoj HGK, niske plaće i rad na normu nisu privlačni za mladu radnu snagu, a evidentan je i nedostatak radnika na tržištu rada.

”Visoka starosna dob zaposlenih u ovim sektorima usmjerava poduzetnike na uvoz radne snage. Također, visoki troškovi rada onemogućuju poduzećima prostor za povećanje neto plaće radnika, što je osobito važno za zadržavanje radnika i očuvanje izvozno orijentiranih proizvodnih sektora.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Uz to, sredstava za nabavu novih tehnologija i provođenje organizacijskih promjena u svrhu optimizacije proizvodnih procesa, kao i edukaciju stručne radne snage tvrtke, gotovo isključivo financiraju se vlastitim sredstvima”, navodi Divić.

Dodaje da tvrtke imaju potrebu za inženjerima, šivačima, krojačima, konstruktorima, inženjerima, tapetarima, obućarsko-gumarskim zanimanjima, specijalistima za održavanje strojeva kojih nema u dovoljnom broju na tržištu rada, prvenstveno zbog ukidanja ovakvih smjerova u srednjim školama ili nedovoljnog interesa od strane učenika da upišu te smjerove.

Rezultat toga je nedovoljan broj potrebnih kvalificiranih kadrova, zbog čega su mnoge tvrtke iz industrije primorane uvoziti radnu snagu. U HGK pojašnjavaju da veliki broj tvrtki u radno intenzivnim djelatnostima ima više od 250 zaposlenih, većinom u doradnim (lohn) poslovima te, iako nemaju projekte za istraživanje i razvoj, prepoznaju velike potrebe za ulaganjima u nove tehnologije i marketinške aktivnosti na vanjskom tržištima.

Međutim, veličina poduzeća djeluje kao ograničavajući faktor pri apliciranju na natječaje financirane iz EU fondova jer u većini slučajeva veliki poduzetnici nisu prihvatljivi korisnici.

Primjena automatizacije
Također, navode u HGK, ciljevi tekstilne i odjevne industrije u narednom razdoblju vežu se uz EU Strategiju za tekstil i odjeću. U idućih deset godina tvrtke će morati uložiti resurse u primjenu novih tehnologija s naglaskom na digitalizaciju, inovativni tekstil, rješavanje problema mikroplastike i recikliranja, dajući tako doprinos digitalnoj i zelenoj tranziciji.

Odjevna je industrija radno intenzivna i nemoguće je dio operacija zamijeniti strojevima, dok je u tekstilnoj veća mogućnost primjene automatizacije i novih tehnologija koje uvjetuju profitabilnost i veću stopu izvoza vlastitog proizvoda.

”Nacionalnom razvojnom strategijom Hrvatske 2030. definirano je da će Hrvatska svoj održiv rast i razvoj temeljiti na boljem iskorištavanju svojih resursa, izvozno orijentiranom, zelenijem i pametnijem gospodarstvu te na inovativnosti ljudi, čistim industrijama i novim tehnologijama koje imaju veliki potencijal za otvaranje novih i bolje plaćenih radnih mjesta”, kaže Divić.

Na identične izazove su upozorili i u Hrvatskoj udruzi poslodavaca gdje Ana Falak, direktorica HUP Udruge kože i tekstila, kaže da je situacija po pitanju sektora kože puno bolja od one u tekstilu.

“Trendovi vraćanja proizvodnje u Europu već se osjećaju i u Hrvatskoj te je porasla potražnja za uslugama tekstilne industrije, ali i zaposlenost. No, propast velikog broja velikih tvrtki, nemogućnosti financiranja projekta iz EU fondova, nedostatak radne snage, posebice one stručne, razlozi su da se sektor oporavlja sporo”, navodi Falak. No, uvjerena je da tekstilna industrija u Hrvatskoj definitivno ima budućnost.