Nacionalna alijansa za lokalni ekonomski razvoj (NALED) je osnovana 2006, u sklopu Programa za reformu lokalne samouprave u Srbiji i Aktivnosti za ekonomski rast gradova i općina u Srbiji, a oba razvojna projekta je vodio USAID.

Od 2010. djeluje i Business Friendly Certification South East Europe (BFC SEE), koji se od 2011. proširio na čitavu regiju.

Danas je NALED najtucjecajnija organizacija u Srbiji koja se bavi problemima lokalnog ekonomskog razvoja, a okuplja i brojne poslovne subjkekte, među kojima su i investitori iz Hrvatske.

Kako ocjenjujete dosadašnji uticaj NALED-a na dosadašnji privredni razvoj Srbije,na razvoj cirkularne ekonomije, energetske učinkovitosti, unapređenja uvjeta poslovanja u jedinicama lokalne samouprave u Srbiji i prije svega na privlačenje stranih investicija i razvoj lokalne infrastrukture?

Prije svega hvala Vam na prilici da razgovaramo i da se iz vašeg ugla predstavi ono čime se NALED bavi, što smo do sada uradili u Srbiji i naše prisustvo regiji. U Srbiji smo ostavili trag u smislu poslovnog ambijenta koji je neka vrsta software-a, koji se nadograđuje na svu infrastrukturu, ceste, industrijske zone, sve ono što predstavlja hardware za investicije. Na te industrijske zone, ceste,infrastrukturu, i komunalnu i prometnu, mi dolazimo kao soft dio, odnosno stvaramo uvjete i poslovni ambijent koji se pravi za sve tvrtke koje posluju, zapošljavaju i plaćaju porez u Srbiji.

To ističemo zato što mi u svemu što radimo stavljamo akcenat na privredu koja je već tu, koja ovdje posluje, i koja je je tu da traje i ostane. Tu svakako vidimo i velike strane tvrtke i investitore, koje najčešće želimo privući, ali da nikako zbog toga ne izgubimo iz vida one koji su tu, koji već pune proračun, kojima je potrebna pažnja, da bi vlastito poslovanje unaprijedili, razvijali, da bi zaposlili još ljudi, njima treba dati potporu, jer oni su najbolji promoteri novih investicija.

Ako su oni zadovoljni ambijentom u kojem rade i stvaraju, onda će to biti najbolja reklama za sve one koje želimo privući. I mi se upravo bavimo tim tvrtkama. To su najčešće mala i srednja poduzeća, koja su i u članstvu NALED-a. Postojeća privreda , domaće, obiteljske tvrtke i strani investitori kojima su potrebni dobri uvjeti poslovanja, fer uvjeti, jednaki za sve, to je prva zadaća NALED-a. Mi na tome radimo kroz javno – privatni dijalog, zato što je to i suština organizacije koja je u svojoj strukturi javno – privatna, jer okuplja lokalnu samoupravu, privredu i civilno društvo, a u tom stupu civilnog društva okupljamo i akademsku zajednicu, odnosno većinu naših fakulteta koji su državni, zato što i mi želimo da ih aktivno uključimo u dijalog oko toga kakav ambijent za poslovanje hoćemo, te nam je važno da u našim rješenjima koja predlažemo javnosti i državi sudjeluju svi oni na koja će se ta rješenja odnositi: to znači gradonačelnici, privrednici, stručnjaci i sveučilišni profesori, jer oni pomažu da se dođe do usaglašenih rješenja, da ta rješenja koja mi predlažemo budu barem najmanji zajednički sadržatelj svih tih ciljnih grupa na koje će se ta rješenja odnositi, a na kojima mi radimo.

To je istovremeno i formula našeg uspjeha, odnosno, ključ dobrih rješenja koje država može lako prihvatiti, jer ona izazivaju najmanje antagonizma i kasnije diskusije, kada već stignu u javnost, jer nijedna reforma nije laka, i uvijek joj se netko opire. Da bi smanjili taj otpor u startu, mi upravo u dijalogu oko iznalaženje rješenja kakve su na reforme potrebne uključujemo one na koje se te reforme odnose. To je posao kojim se mi bavim, skraćivanjem birokracije, procedure koje će biti na liniji svih onih koji stvaraju tu dodanu vrijednost i koji su garant boljeg životnog standarda u Srbiji.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

To posebno ističemo jer nas brinu ovi trendovi pražnjenja čitavih krajeva, ne samo u Srbiji, nego širom regije, jer vidimo da to ima posljedice i po privredu, jer samim trpi i tržište radne snage koje je sve oskudnije. Zato mislimo da je jako važno raditi na uvjetima poslovanja i na boljoj kvaliteti života koji je širi pojam, jer podrazumjeva i dobre usluge u zdravstvu, kulturi, socijalnoj skrbi, brigu o onima kojima je potrebna pomoć, koji su na margini, to su sve pitanja kojima se bavimo.

Koje su najčešće prepreke na koje ste nailazili, kako na lokalnoj, tako i na nacionalno razini? Bilo ih je dosta. Kao organizacija ste često optuživani u nekim medijima da radite isključivo za interese kapitala.

Istina je, tih kritika ima i smatramo da su one dobrodošle. Naravno da te stvari drugačije vidimo jer za sva rješenja koja zagovaramo imamo argumente, ali smo jako voljni da ih razmjenjujemo na konstruktivan način, i da ta kritika doprinese da naša rješenja budu optimizirana tako da budu doista primjenjiva i to se pokazalo i u većini reformi na kojima smo mi radili. Ta rješenja koja smo mi zagovarali i čije smo provođenje pomogli, nisu im bile popravke, i ta rješenja su funkcionalna i donose dobrobit za cijelo društvo i to nas čini veoma ponosnim.

Mi smo mješovita organizacija, tako da svakako nije moguće zagovarati jednostrana rješenja, jer bi se uvijek neki dio članstva protiv toga pobunio, i to nama nije ni cilj. Istina je da neka moderna rješenja izazivaju reakcije, i to posebno nekih dijelova društva, posebice iz akademske zajednice, što znači da često nisu imali dodira s realnim sektorom u praksi, da vide kako je doista kada pokušate  zagovarati i primjeniti svoja rješenja, da se morate susresti s onima koji vam se suprotstavljaju i da sa njima dođete do kompromisa. Mislimo da ta „opozicija“ u smislu naših rješenja je dobrodošla, ako želi razgovarati. Recimo, jedno od veoma suvremenih rješenja koje smo primijenili u poljoprivredi za sezonski rad, koji sada pokušavamo zagovarati i u drugim sektorima.

Tu govorimo o stotinama tisuća ljudi koji godinama rade neprijavljeni, to je jedno vrlo moderno rješenje koje podrazumijeva aplikaciju preko koje poslodavac može prijaviti tog radnika. To nekako izaziva dosta negodovanja i kritika, što je očekivano, ali isto tako očekujemo da isto ti glasovi protiv sagledaju efekte reforme koja je provedena  po tom modelu u poljoprivredi i da vide što je to donelo tim desetinama tisuća ljudi, točnije 70.000 radnika koji su sada prijavljeni kroz taj sustav prijavljivanja sezonskih radnika u poljoprivredi, a koji su desetljećima radili na crno. I da doista čujemo što oni kažu da njima smeta kada rade sezonski. A oni ne kažu, niti jedan od onih koji kritiziraju taj propis, odnosno naše rješenje, ako kažu primjerice da su u pitanju prava radnika, da je riječ o pravljenju ugovora, prijavi prema postojećem Zakonu o radu, to je sada moguće po Zakonu, ali ne funkcionira u praksi.

To znači da tu nešto treba mijenjati. Svakako ne na način da uvodite armiju inspektora koji će kontrolirati uvjete zapošljavanja, jer mi kao policijska država nećemo napraviti nikakav pomak. trebate napraviti propis koji je primjenjiv, koji je jednostavan, koji svi oni na koji se taj propis odnosi mogu lako poštivati. Onda možete napraviti okvir da taj propis funkcionira u praksi. Mi smo upravo to napravili u poljoprivredi, a nama su ti radnici rekli da u poljoprivredi, građevini u turizmu, poslovima za pomoć u kući, to su sve oblasti koje pokušavamo regulirati na ovaj način, pored poljoprivrede, koja je već regulirana.

Oni su nam rekli da je za njih ključno da ne gube socijalna prava koja imaju, kada već rade, jer su to najčešće primaoci socijalne pomoći, obiteljskih mirovina, nekih davanja za djecu, koja po trenutnom Zakonu o radu, ako oni žele raditi, oni se moraju odreći tih prava, što znači da ih gube tijekom razdoblja u kojem rade, što je nekoliko mjeseci tijekom godine, a onda opet moraju proći kroz golgotu, kroz mukotrpnu proceduru da bi ta prava ponovno ostvarili. Njima se to jednostavno ne isplati. I oni su ti koji svom poslodavcu kažu da ne žele biti prijavljeni, već da žele raditi i zaraditi još nešto pored socijalne pomoći, koja im nije dovoljna nizašto, ali ne žele ni izgubiti status nezaposlenog, koji im, ako ništa drugo, donosi zdravstveno osiguranje koje imaju temeljem nezaposlenosti.

To je ono što smo mi čuli od tih ljudi. To je njihova muka, to je minimum koji žele zadržati, a to je da ostvare staž po osnovu rada, da imaju svoja prava temeljem radnog angažmana i da imaju zaštitu u slučaju povrede na radu. I to je ono što smo mi omogućili u sektoru poljoprivrede i to želimo omogućiti i drugim sektorima na jedan moderan način, da vi možete kroz nekoliko klikova na aplikaciji prijaviti radnika, da jednostavno ispunite svoje obveze prema državi, prema tom radniku, i da legalno radite. Ali takva rješenja često izazivaju uznemirenje i to je nešto što je očekivano.

I u Hrvatskoj, pored sindikata, postoje organizacije za prava radnika,u kojima većina čelnika nikada nije ništa radila…

Da se nadovežem, mi smo ovo rješenje preuzeli od Hrvatske, o čemu ću više reći kasnije. Mi učimo jedni od drugih, i to na vrlo konkretan način. To nije neka razmjena iskustava koja se često pominje kao neka floskula, jer  se u ovome što mi radimo ta razmjena doista dešava. Mi gledamo rješenja od susjeda koja su dokazana u praksi, i koja se mogu replicirati kod nas, odnosno širom regije.

I mi smo u Hrvatskoj upravo vidjeli kako funkcionira prijava sezonskih radnika u turizmu , koja u Hrvatskoj funkcionira po principu vaučera, koji se lijepe u radne knjižice, i to je jako dobro rješenje i mi smo gledali da ga unaprijedimo na način da kod nas bude u potpunosti elektronsko, odnosno da funkcionira preko aplikacije, tako da je ažurno u realnom vremenu i da daje tu bazu podataka donosiocima odluka, odnosno nadležnom ministarstvu, koje može vidjeti koliko je tih radnika, u kojim sektorima, na kojim poslovima angažirano, kakva je struktura po općinama, koja je njihova starosna struktura, te temeljem toga donose kasnije informirane politike, mjere koje se trebaju primjeniti u tom sektoru, da bi se naše tržište rada išlo u korak s onim što su potrebe poslodavaca i s onim što je državna politika za zapošljavanje.

Pošto smo vidjeli da ulazak u EU nije “čarobni štapić” za razvoj, naročito ako uzmemo u obzir izgradnju administrativnih kapaciteta jedinica lokalne samouprave, što smo vidjeli na primjerima Hrvatske, Rumunjske i Bugarske, kao i drugih novijih članica, da li postoje niše za institutcije poput NALED-a? Da li bi iskustva NALED-a mogla pomoći zemljama van regije prilikom pristupanja EU (npr. Ukrajina, Moldavija)?

Mi na toj niši već radimo, prije svega pokušavamo da kroz ovo čime se bavimo ukažemo na dvije važne sfere, kada je pristupanje EU u pitanju. Jedna je EU nije samo “vreća novca”, jer joj se često tako pristupa, i to bude često naša motivacija za pridruživanje, što mislimo da je suštinski pogrešno. Jeste legitimno, ali ne treba biti osnovni motiv. Uvijek se paralelno treba raditi na jačanju ljudskog kapitala, znanja, na svim razinama da idemo ka EU i u smislu vrijednosti i principa, kako radimo i kako onda povlačimo ta sredstva.

Nama fali i jedno i drugo, ali kada se bavimo uglavnom onim drugim, kako da povučemo taj novac. Što je prirodno, ali to mora pratiti i drugu razinu priče, koja je često zanemarena,  ne samo zbog činjenice da smo motivirani novcem, već i zbog činjenice da je pristupanje EU iznimno kompleksan i birokratiziran proces koji je običnom čovjeku jako teško razumljiv. Kada počnete priču o poglavljima i o fondovima i DG-ovima, tu se ljudi potpuno izgube i sramota ih je reći „ja ne znam o čemu se ovdje govori i što to znači“ i kako se mi možemo s tim uskladiti.

Zbog toga je potrebno to tumačiti na način koji je razumljiv u našem kontekstu, te da to bude prilagođeno onoj fazi u kojoj mi jesmo i da vidimo što tu konkretno možemo napraviti, u smislu pravosuđa, vladavine prava, borbe protiv korupcije, svega onoga što i inače slušamo u javnosti, a s druge strane da vidimno što možemo učiniti politički, jer istina je da pristupanje EU nije pitanje samo ispunjavanja tih zahtjeva i standarda, nego jesu u velikoj mjeri i politički pregovori, tako da istina je da sada imamo tu trenutak koji bi Srbija mogla vjerojatno iskoristiti, imajuću i vidu cjelokupnu situaciju u svijetu, dakle energetsku krizu, rat u Ukrajini, kao i nestabilnost u regiji, tu bi mogli vjerojatno napraviti i politički pomak ako budemo mudro nastupili i pregovarali s EU.

Ono što NALED može uraditi, i mi to već radimo, je da radimo na ova dva fronta, da vidimo što ovim reformama koje mi zagovaramo i provodimo, točnije dajemo potporu da se provedu, kako nas one približavaju EU na nacionalnoj razini i na lokalnoj razini. Tu često imamo boljku da se o tome priča, a na tome se radi samo na nacionalnoj razini, dok se na lokalnoj razini to zaboravlja, a u stvari na toj razini se dešava život, tu se dešavaju investicije, tu se odvija razvoj, i ta se priča o pristupanju EU mora prilagoditi za lokalnu razinu.

Mi na tome upravo radimo, tj. naš program certifikacije je pristupanje EU u malom. Što je to štro jedna općina može učiniti u okviru vlastitih ingrencija da se s tim uskladi i da bude spremna. I da koriste sredstva i da kažu da su racionalizirali procjedure, svoju administraciju učinili agilnom, da osluškuju potrebe građana i privrede, da se njihovi planovi razvoja provode i da o tome izvještavaju, to je jako dobra formula za svaku općinu u regiji da gazi tim putem ka EU. To je ono što mi predlažemo.

BFC – kakva je suradnja NALED-a sa CLER d.o.o. Ekonomskog fakulkteta Sveučilišta u Rijeci? Da li ste bili u kontaktu sa Hrvatskom gospodarskom komorom ili Hrvatskom udrugom poslodavaca?

Cler d.o.o.nam je partner od samog osnutka ove naše mreže prije deset godina, i u tom trenutku Hrvatska nije bila članica EU izahvalni smo posebno na toj suradnji i na ovom iskustvu, gdje sad u toj mreži za poboljšanje poslovnog okružja koju smo osnovali sudjeluju sve ekonomije Zapadnog Balkana i Hrvatska, koja je članica EU. Tu vidimo priliku da kroz fondove koji su njima dostupni, a koje trebaju iskoristiti da bi pomogli zemljama u regiji prilikom pristupanja možemo napraviti veće korake zajedno.

Mi s CLER-om imamo jako dobru suradnju i oni su u okviru mreže primjer kako civilno društvo i nevladine udruge mogu dobro surađivati s akademskom zajednicom, s ministarstvima, s udrugama općina, s gospodarskim komorama, sa svima. Oni su dio BFC-a. Pored CLER-a u Hrvatskoj ima i drugih institucija, pored ostalih tu je i Hrvatska gospodarska komora, s njima smo prošle godine imali sastanak, i na njemu se govorilo kako da te fondove koje Hrvatska ima na raspolaganju, a koji se trebaju koristiti za pomoć susjedima kako bi brže napredovali u procesu integracije u EU, zajednički iskoristimo.

Mi smo inače od Hrvatske dosta toga naučili, između ostalog i sustav online fiskalizacije koji je upravo zaživio u Srbiji smo prije pet i više godina gledali u Hrvatskoj i upravo tada smo zagovarali da se takav sustav primjeni ovdje kod nas i to je konačno dalo rezultata. Hrvatska je recimo zainteresirana da od Srbije preuzme iskustvo izdavanja elektronskih građevinskih dozvola, to je naprimjer segment gdje bi Hrvatska mogla bolje. Ono s čim se zajednički suočavamo je to demografsko pražnjenje naših država i odlazak najperspektivnijih kadrova u inozemstvo.

U Hrvatskoj je to još izraženije jer su otvorene granice, očekujemo da se slično desi i u drugim ekonomijama regije kada se granice otvore, tako da je to jedan proces gdje je čak i jedna država koja je u turističkom smislu vrlo atraktivna, koja u tom segmentu ima dosta prihoda, te ima mnogo bolju razinu prosječnih plaća trpi posljedice iseljavanja. To sve govori u prilog tezi s početka da moramo poraditi na boljoj kvaliteti života, na dobrom poslovnom ambijentu, na vrijednostima, na standardima koji će, nadamo se, pomoći da se ljudi ovdje zadrže i da vide perspektivu upravo u svojim matičnim državama. S Hrvatskom nam je dragoceno iskustvo u BFC-u iz dva razloga. Jedna je taj što Hrvatska ima jako veliki broj gradova i općina.

To su mikrozajednice, ali su jako dobar primjer decentralizacije, iz kojeg možemo dosta naučiti i prije svega u smisludecentralizacije nadležnosti, jer se tamo gradonačelnici biraju direktno i to doista je jako dobro ogledalo prijenosa nadležnosti na lokalnu razinu, gdje se jasno vide efekti napora onih koji su agilni, koji žele više. Za njih je ovaj BFCstandard. Mi BFC standard vidimo kao pečat za općine po mjeri privrede, za one gradonačelnike koji su spremni učiniti sve što je do njih, da prevaziđu prepreke, da ne razmišljaju u okvirima što je izvan njihovih nadležnosti, nego što je sve to što mogu učiniti u okviru vlastitih ovlaštenja, da budem dobar domaćin, to je za nas Harvard ili Oxford diploma za općine – to je za one najbolje, koji se doista žele istaći i postići više.

Ono što smo posebno uočili u komunikaciji s Hrvatskom je da hrvatski lokalni čelnici jako dobro govore. Tu su u velikoj prednosti u odnosu na sve druge u regiji, izuzetni su promoteri i zagovornici svojih sredina, jer su jako sigurno u svojim javnim nastupima, ne samo prvi ljudi tih gradova i općina, nego i drugi ljudi iz administracije, jako dobro govore i umiju svoju općinu predstaviti u par minuta i da shvatite po čemu su oni toliko izuzetni, ono što je kod njih posebno i po čemu bi ih mogli upamtiti i zašto bi tu trebali oploditi svoj kapital i zašto bi tu trebali živjeti. 16 općina i gradova je prošlo kroz proces certifikacije, a 9 ih je certificirano.

Neki su više puta prolazili kroz proces, a ono što je u Hrvatskoj vrlo interesantno je da njihovi čelnici uvijekgovorili da njima naglasak na procesu, a ne na certifikatu, što je pravi stav i nisu bili obeshrabreni kada s niskim stupnjem spremnosti uđu u proces certifikacije, već rade na tome da dostignu taj standard. Tu su doista za primjer. Ono što je zajednički problem je da taj proces prati i dinamiku lokalnog tržišta rada i taj odnos prema potrebama privrede i tu dijele slabosti sa svim ostalima u regiji, prije svega oko obrazovnih profila. To što je soft, tome se generalno rijetko pridaje pšažnja, i u tome je vrijednost NALED-a i činjenica da radimo upravo na takvim temama.

Da li postoji mogućnost zajedničkog djelovanja BFC-a ili jedinica lokalne samouprave iz različitih država u cilju pomoći trećim zemljama? Ima li smo primjere ekplozije u luci u Bejrutu, gdje su našte tvrtke mogle dosta toga učiniti. Također imamo i rat u Ukrajini, gdje bi mogli temljem vlastitih iskustava pomoći? Da li se razmišljalo o tome da bi NALED ili BFC mogli biti inicijatori takve pomoći?

Ono o čemu smo rarazmišljeli i što nekim dijelom radimo, ali u nedovoljnoj mjeri je ekonomska diplomacija, u smislu razmjene znanja, pameti, organizacija studijskih posjeta, stručnih programa, tu vidimo priliku da regija postane jedan ekosustav za razmjenu znanja s trećim zemljama, uključujući i Ukrajinu, Moldovu, Gruziju i druge i nekoj mjeri smo to već radili.

Konkretno, s Ukrajinom smo već radili na analizi o tome kako da se BFC program primjeni kod njih, međutim to je bilo točno prije nogo što je počela pandemija COVID-19 i to nas je omelo, a poslije je nažalost uslijedio i rat. Mislimo da je jako dobra praksa da se organiziraju ti stručni i studijski programi koje bi svaka od naših ekonomija mogla da organizira i ugosti i da ebe predstavi u tom svetlu kao centar izvrsnosti, centar znanja za određene oblasti, pa mogu biti i kulturna, kulturno nasljeđe i turizam, ili ovaj dio oko reformi, koje bi mogli razmjenjivati s drugim zemljama i da organiziraju studijske programe za njihovo civilno društvo, za njihove ljude iz institucija, za cperspektivne kadrove, koji će u budućnosti biti donosioci odluka i koji bi širili dobar glas o nama, o ovim zemljama koje posjete, a to bi sigurno doprinijelo daljem povezivanju, ekonomskom i političkom.

Ne košta mnogo, a može doneti jako puno onima koji su uključeni. To je recimo dio gdje bi se NALED mogao uključiti. NALED se želi priključiti svim akcijama kada se nešto nepredviđeno ili strašno desi, poput potresa ili poplava, ali to su uglavnom ad hoc akcije koje nemaju nikakav dugoročni ili sustavni karakter. Ovakvi programi bi mogli na dulji rokjačanju veza između zemalja i utjecaja. Isto važi i za naše fakultete i programe studija. Čini mi se da je nekada veći dio mjesta na našim fakultetima bio rezerviran za studente iz inozemstva, prije svega zemalja trećeg svijeta, gdje bi to opet dugoročno moglo doprinijeti našem pozicioniranju. To ne zahtjeva puno ulaganja.

Kako postići holistički pristup razvoju? Na primjer, kako objediniti privlačenje stranih investicija sa ostalim djelatnostima, koje nisu pod ingerencijama lokalne samouprave, kao što su zdravstvo, školstvo i kultura?

Postoji taj postupak, i istina je da je on u Vojvodini jednostavniji. Brže se dobija suglasnost za promjenu školskih kurikuluma i uvođenje novoih smjerova. Može i na republičkoj razini, nešto je mukotrpnije, ali je istina da je tu nešto drugo prioritet, a to je strategija razvoja. Što je ono što je primarno, što ljudi koji tu žive misle da je najvažnije za razvoj njihove sredine. To je koren, i od toga treba početi. Da vidimo što ta sredina ima od nekih specifičnosti, što je njena jedinstvena ponuda, po čemu se razlikuje od drugih i odatle se mora krenuti.

Ono što često čujemo kao nekakav refren, što nas brine, je pričao koja je vrlo apstraktna i koja ništa ne govori. To je da se pođe od geografskog položaja te općine, pa se govori koje ona pogodnosti daje investitorima u smislu nekih olakšica za zemljište, komunalno opremanje, to je sve jako važno, ali to vas ne izdvaja, jer jedan investitor, naročito ako je stranac on neće moći razaznati da li je u Loznici ili je u Barajevu, ili je u Vršcu, ako mu vi tako pričate. Dakle, tu je potrebno osmisliti tzv. pitch ugao predstavljanja te sredine, koji će doista pokazati njenu jedinstvenost, i koji će iskoristiti i kulturne, geografske i povijesne specifičnosti, koji bi se stavili u prvi plan, jer to je ono što će ljudezainteresirati i što će mu ostaviti trajni pečat o vašoj sredini.

Mi se upravo za to zalažemo, svakako da napravimootklon od industrija koje su radno intenzivne, jer mi nemamo dovoljno radne snage, znači potrebno je da se opredijelimo u skladu s onim što imamo na raspolaganju i gdje želimo stići. Radno intenzivne industrije nisu više nešpto što može radi posao u Srbiji, jer ostajemo bez ljudi, i ti poslovi su slabo plaćeni, oni su manuelni, repetitivni poslovi, koji neko vrijeme mogu riješe neke probleme, ali to obično kratko traje. Često su te investicije kratkog daha, jer se onog momenta kada se na nekoj drugoj lokaciji, na nekom drugom kraju svijeta ukažu povoljniji uvijeti, ta investicija se premješta.

Zbog toga su nam potrebne pametne strategije razvoja u kojima će se razmišljati dugoročno i koje će nastojati da za tu sredinu urade ono što je najbolje, a to su svakako investicije koje u obzir uzimaju ekologiju, to je tema broj 1 za sve nas, i tu je nužno razmišljati o dugoročnim investicijama, koje služe građanima. koje će ih motivirati da ostanu tu i da tu žive i osiguraju dobre uvjete za svoje potomke i za sljedeće generacije.

Kada smo kod toga, susreo sam se s izvrsnom devizom za Urugvaj – Uruguay – Natural. To radi specijalizirana vladina agencija Uruguay XXI, rade fantastičan posao na promidžbi upravo toga što ste naveli.

To sam primjetila kod zemalja Latinske Amerike, inzistiraju na svojim specifičnostima, recimo dosta pažnje poklanjaju proizvodima koji imaju zaštićeno geografsko podrijetlo, inzistiraju na stvarima koje ih čine ponosnim. Nije neophodno da mnogo zarađuju da se dobro osjećaju kada rade ono što vole. I to može biti jako dobra alternativa za industrije koje su radno intenzivne, koje više ne donose velike prihode, ali jako troše taj lokalni ljudski kapital. Zato podstičemo lokalnel idere koji su odgovorni i kojima je dato u nadležnost da se brinu o toj sredini, da promišljaju u ime svih građana, i zajedno s njima da upravo urade ono što je za dobrobit te sredine i njezinih građana.

Kako vidite dalji razvoj Srbije i regije?

U NALED-u prije svega vidimo kroz javno – privatni dijalog i kroz zajedništvo u tom naporu da pomognemo jedni drugima da budemo bolji, da učimo jedni od drugih, da ne ponavljamo neke greške ili da ne izmišljamo toplu vodu, nego da doista se držimo za ruke na ovom putu ka EU i onome što nam generalno predstoji.

To smo već testirali i to dobro funkcionira, jer oni koji su u određenom dijelu napredni, oni žele svi drugi čuju za njih kao za pionire u toj oblasti i da se to znanje prenese, a ovi svi drugi mogu uštedjeti u tom zajedničkom pothvatu da u najmanjoj jedinici vremena, s najmanje resursa postignu željeni efekat. Mislimo da je to najbrži put za dalji razvoj, što će napraviti i neke dodatne veze, političke i ekonomske i da malo iziđemo iz ove paradigme, koja je dosta obeshrabrujuća za ljude, dosta smo zadržani u prošlosti i time se bavimo i potrebni su nam suradnja, pomirenje i povjerenje. Mi se doista za to zalažemo.