Za nekoliko dana, 5. listopada, Svjetski je dan učitelja. HRT donosi priču o profesorici koja u 13 godina, otkako je diplomirala, ima samo tri godine staža, i to mahom na zamjenama. Javila se na oko 700 natječaja. Usto je i osoba s invaliditetom.

Đurđica Bogdanić živi u skromnom i vlažnom domu u Osijeku. Ta diplomirana profesorica povijesti i hrvatskog jezika i književnosti nije vjerovala da će netko uopće poslušati njezinu priču i zapreke na koje nailazi godinama kako bi se zaposlila u školi. Položila je i stručni ispit, odradila pripravnički staž. I ima 700 odbijenica.

– Imam problema s kralješnicom. Već 23 godine je prošlo otkako sam operirana i kako sam starija, problemi su sve veći, to se više ne može operirati, što se tiče šipke, ona je ušivena, iskrivljenje i dalje napreduje, objašnjava nam.

Ima potvrdu o zdravstvenom oštećenju, ali to joj, kaže, čini se, predstavlja samo uteg pa ga više i ne prilaže. Jer se naslušala ovakvih rečenica…

– Da nisam ta osoba koju su željeli, ali me primaju zbog mog papira. Nailazim na predrasude, “zašto ne odete van, zašto ne odete u Irsku, u Njemačku, zašto ne radite neki drugi posao”, ali ja zbog svog zdravstvenog stanja ne mogu, nije to nikakva želja ni hir, kaže.

Prošla je silna testiranja obvezna pri zapošljavanju u školi, ali upravo je na tim testiranjima doživjela mnoge neugodnosti i nepravde.

– Na nekim testiranjima pišemo pod šifrom, a na jednom je testiranju čak bilo da smo uz šifru morali staviti na malom papiriću i svoje ime i prezime i priložiti u kuvertu, što mi je bilo vrlo zanimljivo. Ako pišemo pod šifrom, čemu onda taj mali papirić?, pita se.

Upravo o cijeloj apsurdnosti testiranja pisala je svima. Sate i sate provela je učeći za testiranja, koja je teže proći, kaže, nego diplomirati. Pitanja su osim stručnih mahom pravne naravi.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Radi i prihvaća zamjene po dva dana, pet, sve samo da bi nekako preživjela.

– Koliko puta je pozove kolegica ili kolega, prijateljica i tako dalje – “dođi, imam proslavu, vjenčanje, svatove” – ona nema od čega kupiti poklon. To nije tako jednostavno. Osim toga, ona si ne može ošišati, obojiti kosu, ne može normalno jesti, kaže njezina majka Barbara.

Želi ostati u svojem gradu u kojem je studirala i bila odlična studentica. Želi samo raditi svoj posao koji voli, ali pita se kako i je li ovaj Dan učitelja i njezin dan – ako je nitko ne želi?