Prije nego se počnu raditi analize isplativosti i održivosti investicije, nužno je utvrditi koji će se poslovni model primjenjivati ako crnogorska Elektroprivreda (EPCG) kupi nikšićku željezaru, izjavio je za Pobjedu ekonomski analitičar i direktor poduzeća Inteligencija MNE Mirza Mulešković, komentirajući izjavu premijera Dritana Abazovića da je Vlada dala zeleno svjetlo EPCG da s turskom Tosjali grupom počne pregovore o kupnji željezare, javlja portalanalitika.me.

Mulešković ocjenjuje da je to ključno, kako bi se izbjegli ponovni prosvjedi radnika željezare, ali i Elektroprivrede ako se pokaže da je ova investicija negativno utjecala na njeno poslovanje.

“Jedina stvar koja ne bi odgovarala ni Vladi, ni EPCG, ni željezari, a ni radnicima je donošenje ishitrene neutemeljene odluke koja bi rješenje problema mogla samo odgoditi za nekoliko mjeseci. Jasno je da treba prvo naći rješenje za radnike od rujna, ako se do tada ne dogovori prodaja, a usporedno analizirati sve moguće modele i odlučiti se za onaj koji ima najviše benefita, za željezaru, i za EPCG i državu”, naglašava Mulešković.

Upozorava da politika ne bi trebala donositi ovakve odluke bez ekonomskih analiza i jasnih planova na koji način bi se to odrazilo na poslovne planove EPCG.

Vikend biznis plan
Iz Elektroprivrede nisu odgovorili na pitanje na temelju kojih analiza ili elaborata su odlučili o kupnji željezare. Trenutno, kako su naveli, mogu samo reći da je održan sastanak u Vladi i da će EPCG, po odobrenju Vlade, kao predstavnika većinskog akcionara, početi razgovore sa Toščelikom.

“Razumije se da će EPCG na tragu sastanka s premijerom prvo sagledati stanje u željezari, kako bi se kroz razgovore s aktualnim vlasnikom, vidjelo kakve su mogućnosti za investiranje. EPCG će, kao i do sada, blagovremeno obavještavati javnost o svim poslovnim potezima, naročito bude li bilo kakvih promjena u pogledu statusa naše kompanije u rješavanju problema koji se odnosi na željezaru”, kazali su Pobjedi iz EPCG.

U višemjesečnom prosvjedu radnika koji od 1. rujna ostaju bez plaće u željezari, prvobitno je pregovore o kupnji s turskom kompanijom i Vladom vodio biznismen Miodrag Daka Davidović. Njegove zahtjeve da mu se, kao uvjet za kupnju željezare, prepuste Liverovićko jezero i kamenolom i omogući izgradnja solarne i vjetroelektrane, Vlada je, kazao je Abazović, uvažila, iako Davidović tvrdi suprotno.

Nakon što prošlog petka, poslije još jednog sastanka s Turcima, radnicima nije uzvraćao poziv, iako se očekivalo da će dogovor toga dana biti finaliziran, radnici su mu okrenuli leđa, a na zgradi fabrike u petak istaknuli transparent “Daka prevara”.

Europsko energetsko tržište

‘Treba nam Europska energetska banka’

Umjetna inteligencija

AI alati dostupni svima ulaganje su u gospodarski i društveni napredak

Te večeri radnici su počeli štrajk glađu na krovu fabrike. Ideju da EPCG kupi željezaru sutradan je lansirao nikšićki gradonačelnik Marko Kovačević, što su u ponedjeljak podržali premijer, ministar financija Aleksandar Damjanović i Milutin Đukanović iz EPCG i iznijeli “realan biznis plan” koji je, po svemu sudeći, napravljen preko vikenda.

Đukanović se, kaže, uključio jer želi pomoći, a i zbog dobrog potencijala željezare za proizvodnju struje. Najavio je da će EPCG sagledati stanje u željezari, vidjeti što može opstati od osnovne djelatnosti, a onda pokrenuti investicijski ciklus, ocjenjujući neprihvatljivim što Crna Gora najveći deficit struje ima ljeti za najvećeg sunčanog potencijala.

Rješenja za sve opcije
Mulešković naglašava da je u situaciji globalne krize i nestabilnosti, nužno da svaka ekonomija vodi dobro planiranu i održivu ekonomsku politiku, koja će istovremeno zaštititi i poslovni ambijent i postojeće biznise, ali i standard građana.

“Jedna od posljedica globalne krize je povlačenje određenih stranih investicija, koje trenutno privatnom kapitalu, ne doprinose željenom dinamikom, što se dogodilo i u željezari. Odgovornost i obaveza svake države je da na prvom mjestu zaštiti prava zaposlenih i da se, prema pravima i obavezama, na najbolji način dogovori s investitorom na koji način se može premostiti trenutna situacija, uz najmanje posljedice”, objašnjava Mulešković. Smatra da bi se država trebala fokusirati na planiranje modela ako ne bude prodaje željezare i na eventualni socijalni program, dok se ne pronađe održivo rješenje.

Jasno je, da je u igri nekoliko opcija, ali mora se utvrditi indikatore za svaki scenarij. U slučaju da Davidović nastavi pregovore s Turcima i tako zadrži djelatnost i poslovanje željezare kakvo je bilo i do sada, potrebno je procijeniti koliko bi koštalo državu da ispuni sve uvjete koje traži i jesu li oni manji od potencijalnog ulaganja državnog kapitala. Druga opcija je da EPCG bude kupac, ali trenutno ne može se reći je li ta kupnja opravdana ili ne, jer nitko nema dovoljno informacija.

“Odluči li se za ovaj model, mora se imati jasan investicijski plan EPCG s procjenama prinosa ove investicije, kao i promjene trenutnog investicionog plana, i na koji način bi ova investicija poremetila planirane investicije EPCG.

Bude li promjene modela poslovanja, mora se voditi računa mogu li trenutno zaposleni u željezari pokrivati nove pozicije koje će biti otvorene sukladno novom biznis modelu”, ukazuje Mulešković.

Nužno je utvrditi koliko će vremena biti potrebno za realizaciju investicije, iz čega će se financirati, koliko će EPCG uložiti, kada bi se mogao očekivati povrat, te koliko dugo bi EPCG mogao financirati željezaru, a da ne ugrozi svoje poslovanje.

Opcija je i pronalazak novog stranog investitora koji bi mogao preuzeti željezaru. Mulešković ocjenjuje da se donošenjem odluka na ovaj način otvara mogućnost da i ostala poduzeća koja imaju probleme u poslovanju traže da ih preuzme država ili državno poduzeće.