Dok se gospodarstvo Šri Lanke raspada pred našim očima, treba se zapitati kako se to moglo dogoditi u zemlji koja je povijesno poznata po visokom životnom standardu i stabilnom gospodarstvu.

Postignuća Šri Lanke sežu desetljećima unatrag, imala je BDP po stanovniku koji je 70% veći od indijskog, i očekivani životni vijek pri rođenju od 77 godina, u usporedbi sa 73, 70 i 67, u Bangladešu, Indiji i Pakistanu. Ali sada je gospodarstvo Šri Lanke u slobodnom padu. Neposredni uzroci krize dovoljno su jasni.

Problemi koji proizlaze iz međunarodnih čimbenika kao što su COVID-19 i ruski rat u Ukrajini pogoršani su vlastitim političkim pogreškama Šri Lanke. U 2019. godini predsjednik Gotabaya Rajapaksa (koji je sada pobjegao iz zemlje) najavio je krug bezumnog smanjenja poreza, lišavajući državu prijeko potrebnih prihoda.

Zatim je 2021. godine njegova vlada naglo zabranila uvoz kemijskog gnojiva i pesticida. Iako je cilj politike bio zaustaviti odljev deviza, glavni rezultat bilo je dramatično smanjenje domaće proizvodnje hrane, što je dovelo do akutne nestašice hrane u ovoj godini.

Coup de grâce bio je stalni napor vlade da šrilankanska rupija ostane umjetno jaka. Tehnički, Šri Lanka koristi prilagodljivi fiksni režim (soft peg): umjesto da ga fiksira vladin diktat, tečaj rupija-dolar smije plutati, iako uz povremene intervencije središnje banke (kupnja i prodaja dolara) kako bi se spriječile prekomjerne fluktuacije.

Prilagodljivi fiksni režim
Međutim, grafikon tečaja rupija prema dolaru pokazuje da je prilagodljivi fiksni režim u zemlji netočan naziv. Godinama je tečaj ostao fiksni, otprilike između 175 i 200 rupija prema dolaru jer je, kako objašnjava ekonomist Noah Smith, šrilankanska središnja banka redovito prodavala dolare kako bi poduprla vrijednost rupija. Na kraju je ova dugogodišnja intervencija završila na jedini način na koji je mogla: počevši od travnja ove godine, rupija je počela naglo deprecirati. Za nekoliko mjeseci tečaj je pao na 350 rupija prema dolaru, a dolarske rezerve središnje banke gotovo su nestale.

Šri Lanka u svibnju nije mogla podmiriti inozemni dug. Sada znamo da se, umjesto da se obrati Međunarodnom monetarnom fondu, čiji su programi spašavanja uvjetovani strogim političkim reformama, obratila Kini za novi kredit kada je njena blagajna bila skoro prazna. To je samo povećalo njen dug za još 3 milijarde dolara i osiguralo da njena neizbježna kriza bude još veća kada je naposljetku stigla.

Kineska strategija u odnosu na Šri Lanku (i druge zemlje u razvoju, poput Etiopije) ponavlja pristup koji su poduzele i ranije kolonijalne sile i ruralni zajmodavci u zemljama u razvoju.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Kao što je Amit Bhaduri pokazao u klasičnom radu iz 1977. godine u Cambridge Journal of Economics, ruralni neformalni zajmodavci obično se ne brinu zbog neispunjavanja obveza dužnika; već se brinu da dužnik ne bi ispunio obveze jer tada ne mogu ostvariti veću dobit oduzimanjem njegovog kolaterala (obično njegove zemlje).

Razmislite o projektu razvoja luke Hambantota, projektu Mahinde Rajapakse, predsjednika Šri Lanke između 2005. i 2015. (i brata Gotabaye Rajapakse). Financirana uglavnom kineskim novcem, luka je otvorena 2010. godine na Mahindin rođendan. Ali kada Šri Lanka kasnije nije uspjela vratiti dug, taj “dar” postao je kolateral koji je zaplijenjen. Kina sada ima 99-godišnji najam luke.

Demokratske institucije
Kako je zemlja s dugogodišnjom reputacijom zrelosti napravila toliko pogrešaka? Kratak odgovor je da je politika Šri Lanke posijala sjeme za današnju gospodarsku krizu. Vlada na čelu s Rajapaksom postala je sve autoritarnija nakon što je pobijedila Oslobodilačke tigrove Tamilskog Eelama i okončala višedesetljetni građanski rat Šri Lanke 2009. godine. To je narušilo demokratske institucije u zemlji, progonile su se manjine i mahalo se optužbama za ratne zločine.

Iako autoritarizam obično na kraju uništi gospodarstvo, neke autoritarne vlade uspjele su ostvariti gospodarski rast i stabilnost. Nakratko se činilo mogućim da Rajapaksina vlada spada u ovu kategoriju. No, kako je prihvaćao populizam, ubrzo je postalo jasno da će ortački kapitalizam biti sudbina Šri Lanke.

Kada se Rajapaksina vlada vratila na vlast 2019. godine, računala je na val potpore koji je nastojala održati nesmotrenim ekonomskim milostinjama. Ali strpljenje javnosti može se kupiti samo na određeno vrijeme. Naposljetku neodrživa politika naleti na zid.

Da nije bilo oholosti, najnovija Rajapaksina vlada mogla je ispraviti smjer. Kada je došla na vlast i odmah najavila veliko smanjenje poreza, naišla je na snažne, razumne kritike.

Primjerice, 30. listopada 2019. bivša ministrica financija Mangala Samaraweera upozorila je, na Twitteru, da “Gotin porezni plan želi postaviti Šri Lanku u ekspresni vlak za bankrot”. Ali Rajapaksa je u tome ustrajao još gorljivije. Kada je vlada iznenada zabranila uvoz kemijskih gnojiva, implikacije te politike bile su previše predvidljive.

Gdje će to završiti, nije jasno. Čak i ako Rajapaksi ne povrate kontrolu putem posrednika, postoje i drugi rizici. MMF ne može ponuditi program spašavanja dok ne postoji održiva vlada s kojom treba pregovarati.

No, i Fond i Pariški klub vjerovnika također će morati biti proaktivni, suspendirajući neka od svojih birokratskih pravila kako bi pomogli Šri Lanki da prebrodi ovu akutnu fazu krize. Ako to ne uspije, sve gora humanitarna katastrofa najizgledniji je ishod.

© Project Syndicate 2022.