Zbog nedostatka nisko kvalificirane radne snage za sezonske i druge poslove, Srbija planira sklopiti međudržavnim sporazumima koji će olakšati imigraciju radnika iz Gvatamale, Bangladeša i Vijetnama, doznaje dnevni list Danas.

U posljednje dva desetljeća stanovništvo Srbije smanjeno je za 625.000 ljudi i radna snaga postaje oskudan resurs. Srbija već godinama na ovaj ili onaj način uvozi radnike, prije svega iz okolnih zemalja, Albanije, Makedonije, BiH, ali sve više se nalazi na mapi stanovnika udaljenih, egzotičnih i siromašnih država.

Vlada Srbije, odnosno Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja je prema saznanjima Danasa, u procesu zaključivanja sporazuma s Bangladešom, Vijetnamom i Gvatemalom kojim bi se olakšao dolazak radnika iz ovih zemalja u Srbiju.

O tome je prošli tjedan bilo riječi na međuresornom sastanku kada je, između ostalog, ministar vanjskih poslova zatražio od Ministarstva za rad spisak sektora u kojima je Srbiji potrebna radna snaga.

Bangladeš s više od 160 milijuna i Vijetnam sa skoro 100 milijuna stanovnika mogu biti nepresušan izvor radne snage za Srbiju, ali pitanje je pod kojim uvjetima. Ono što je nesumnjivo je da je za poslodavce ovo dobra stvar.

Problem već godinama
Kako je objasnio Nebojša Atanacković iz Unije poslodavaca Srbije povećanje ponude na tržištu rada odgovara poslodavcima.

“Ako nema dovoljno ljudi koji bi se latili posla, privredi to smeta, ali to povećava i cijenu rada. Naše gospodarstvo ne može platiti koliko plaćaju u Zapadnoj Europi. Naše tvrtke nisu na tehnološkoj razini da mogu biti produktivne sa skupom radnom snagom.

Ako naši ljudi idu u Zapadnu Europu onda treba neko da ih zamjeni, a na taj način i poduzeća dobivaju radnike po povoljnijoj cijeni”, izjavio je Atanacković dodajući da u Srbiji već godinama postoji nedostatak radne snage, posebno sezonske.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

“Poslodavci podržavaju da se radna snaga uvozi, ako nema domaće”, zaključuje Atanacković. Radnika nedostaje u različitim sektorima, ali nedostatak i zamjena strancima je najvidljivija u građevinarstvu. Upravo sada imamo protest građevinskih radnika iz Vijetnama, prije dvije godine prosvjedovali su indijski radnici u Kraljevu, a prošle godine i radnici iz Turske, uglavnom zbog loših uslova života i neisplaćenih zarada.

Saša Torlaković, predsjednik Sindikata radnika građevinarstva i industrije građevinskog materijala, podsjeća da je krajem 1990-ih godina u Srbiji bilo 100.000 građevinskih radnika, a onda su u privatizaciji uništena građevinska poduzeća.

“Naši građevinski radnici su dobro obučeni, znaju više stvari da rade i neće ovdje raditi za prosječnu plaću od 55.000 do 60.000 dinara mjesečno, nego idu u Europu gdje imaju po 10 do 15 eura po satu. A u građevini se u sezoni radi po 10 i 12 sati. S druge strane, ljudi iz Azije rade za 300 eura”, objašnjava Torlaković.

Ti radnici, prema njegovim riječima, nisu stručni i došli su ovdje “kopati kanale”. “Recimo Turci su dobri tesari, Albanci armirači. Ali i njima je Srbija stanica za EU. Europa guta radnike”, kaže on.

Prošle godine Nacionalna služba za zapošljavanje odobrila je 23.662 dozvole za rad strancima, skoro duplo više nego 2020. godine. Međutim, to nije pravi broj ljudi iz inozemstva koji rade u Srbiji.

“Na jednog prijavljenog radnika dolazi tri do pet neprijavljenih radnika. Neprijavljeni strani radnici su čak radili i na projektima Vlade, kao što je gradnja stanova za policiju i vojsku. Dovode ljude iz ruralnih područja Indije i Kine. Nije lako strancima dobiti dozvolu za rad, ali pretpostavljam da se ti međudržavni sporazumi i prave da bi oni dolazili kao rijeka”, kaže Torlaković.

Dodaje da je nestašica radne snage kritična i da zato država dozvoljava dovođenje radnika koji će raditi za 300 eura i tako sniziti plaće srpskim radnicima. “Tako nećeš sačuvati domaće radnike, standard i ekonomiju, nego stvaranjem uvjeta da dođu kvalificirani ljudi”, zaključuje on.

Dosadašnja iskustva sa stranim niskokvalificiranim radnicima posebno s vijetnamskim radnicima u Linglongu u Zrenjaninu, unose strah, prema riječima Marija Reljanovića, znanstvene suradnice na Institutu za usporedno pravo, kako će se provoditi ti međudržavni sporazumi.

Dolaze bez papira
“Očigledno da ljudi iz azijskih zemalja vide Srbiju kao europsku zemlju u kojoj mogu zaraditi više nego kući. To je veliki izvor radne snage i druge zemlje u Europi su ispred nas po tom pitanju. I to nije ništa loše. Zabrinjavajući je način kako oni dolaze.

Samo u Zrenjaninu je bilo skoro 1000 Vijetnamaca. Od toga više od 500 uopće nije bilo u papirima, a i većina onih koji su imali papire nisu imali radne dozvole. Ako ćemo sporazume koristiti za tako nešto onda je to problem, jer bi država legalizirala trgovinu ljudima”, upozorava Reljanović. Ona kaže kako Srbija uvozi najmanje obrazovanu i kvalificiranu radnu snagu koja će raditi najteže fizičke poslove i koji će prolaziti ispod radara sustava.