Ruski rat u Ukrajini je tragičan, razbješnjuje i neizrecivo je tužan. To je također neočekivana prekretnica za zaštitu okoliša. Do prije nekoliko dana klimatske promjene bile su na vrhu globalne agende, a ciljevi temeljeni na znanosti ukazivali su na put prema čišćoj i održivijoj budućnosti.

No sada je nepromišljena odluka ruskog predsjednika Vladimira Putina da napadne suverenu zemlju i zaprijeti nuklearnim ratom otkrila slabosti u arhitekturi međunarodnih pravila i multilateralnog upravljanja.

Teško je povjerovati da globalni ekološki napori imaju ikakve šanse za uspjeh unutar tako krhkog sustava. Upečatljivo je da ove spoznaje još nisu postali svjesni oni koji se bave ekološkim radom.

Tjedan dana nakon početka rata, Ujedinjeni narodi pozdravili su veliki sporazum o plastici za jednokratnu upotrebu kao “trijumf” za planetu Zemlju. Ali takvi sporazumi ovise o uzajamnom priznavanju suverenih nacionalnih država – upravo o načelu koje je Putin doveo u pitanje.

Ovisni o državnoj vlasti
Rat također ugrožava napore za transformaciju energetskog sustava kroz globalnu suradnju. Nagli porast cijena nafte i plina testira dobru volju vlada i tvrtki. Mnogi dobavljači OPEC-a nastoje profitirati od situacije, a ne pomoći u ublažavanju šoka.

Da, visoke cijene nafte i plina i jasan sigurnosni rizik koji implicira ovisnost o državama čije gospodarstvo uvelike ovisi o vađenju i izvozu nafte i prirodnog plina poput Rusije mogli bi ubrzati odmak od fosilnih goriva.

Ali gospodarska previranja na obzoru obeshrabrit će ulaganja, a zelena energija mogla bi se natjecati za javno financiranje protiv vojno-industrijskog kompleksa.

Taj razvoj događaja predstavlja značajan izazov za suvremenu zaštitu okoliša, još uvijek mladi intelektualni okvir koji se rijetko morao baviti geopolitičkim pitanjima.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

S korijenima u pacifističkim, antikapitalističkim pokretima šezdesetih godina prošlog stoljeća, taj pokret institucionalizirao se na UN-ovom summitu o Zemlji 1992. u Rio de Janeiru, gdje su postavljene Okvirna konvencija UN-a o promjeni klime i Konvencija o biološkoj raznolikosti.

Osim što su tri desetljeća služili kao okosnica ekološkog pokreta, ti su sporazumi dugo stajali kao spomenik postsovjetskom svjetskom poretku.

Tješeni idejom da se sve zemlje u načelu mogu složiti da budu odgovorne za ekološke ciljeve, aktivisti i institucije za zaštitu okoliša usmjerili su svoje napore na predatorsko i nezakonito ponašanje privatnih i javnih aktera.

Uzimajući sustav temeljen na pravilima zdravo za gotovo, oslanjali su se na znanstveno utemeljene ciljeve kako bi proizveli globalne planove za željene ishode. Neko je vrijeme ovaj politički neutralan pristup svima omogućio da izbjegnu pitanje jesu li ishodi koje donose autoritarne države prihvatljivi.

Ali ti su dani iza nas: ekološki ciljevi više se ne mogu razmatrati odvojeno od izvora moći koji definiraju državnu vlast. Razmotrite pitanje zaštite biološke raznolikosti. Većina organizacija za zaštitu okoliša mobilizirala se iza cilja “30×30” – štiteći 30% kopnenih i oceanskih područja do 2030. godine. Ali zaštita prirode iziskuje više od zagovaranja.

Ona u konačnici ovisi o regulatornoj moći države, koja ima suverenitet nad teritorijem, koristi silu ako je potrebno. Doista, latinsko podrijetlo “teritorija” nije imenica terra, “zemlja”, već glagol terrere, “terorizirati”. Donedavno bi se ta razlika činila pedantnom. Više nije tako. Zaštita okoliša ovisi o državnoj vlasti, pa je jako važno o kojoj državi govorimo.

Problem teško da je ograničen na Putinove zablude o carstvu. Kada je kineski predsjednik Xi Jinping, prilikom svog prvog posjeta Davosu 2017. godine, prikazao svoju vladu kao globalnog upravitelja u zaštiti okoliša, dočekan je pljeskom.

Kineska “ekološka civilizacija” pozdravljena je kao primjer globalnog ekološkog vodstva, a ne kao primjena ekološkog marksizma, projekta koji je ravnodušan prema građanskim i političkim pravima pojedinaca.

Ali sada bismo trebali prepoznati opasnost od uzdizanja despota do statusa heroja okoliša. Bez vladavine prava i zaštite ljudskog dostojanstva, obećanja po pitanju zaštite okoliša možda nisu vrijedna papira na kojem su otisnuta.

Tradicionalna zaštita okoliša na Zapadu razvila se prosvjedujući protiv naredbe koju sada mora braniti. Postavlja se pitanje je li pripremljena, ili čak opremljena, za taj zadatak.

Njemački kancelar Olaf Scholz očito nije imao potrebu konzultirati se sa svojim koalicijskim partnerima iz Zelene stranke prije nego što su dali zeleno svjetlo slanju oružja Ukrajini i znatno povećali njemačku vojnu potrošnju – dvije promjene politike koje mijenjaju paradigmu.

Nužno je preispitati metode
Povrh toga, dok vlade širom svijeta sankcioniraju ruske oligarhe koji svoje bogatstvo duguju Putinu, ne smijemo zaboraviti da su mnoge ekološke inicijative također imale koristi od bogatstva stvorenog pod autoritarnim režimima.

Na primjer, nagrada Earthshot princa Williama dobila je potpore od emiratskih korporativnih divova i kineskih tajkuna. Moderna zaštita okoliša možda će sada morati preispitati svoje metode.

Budući da se rat u Istočnoj Europi odugovlači, već je jasno da si pokret više ne može priuštiti ignoriranje prirode političke moći. Obrana samoodređenja i političkog djelovanja sada mora postati temeljno načelo djelovanja u zaštiti okoliša.