Zagrebačka tvrtka Makro Gradnja na čelu sa Željkom Brigljevićem deset je godina pomno razvijala inovaciju koja je sada dostupna na tržištu – riječ je o Macro Converteru, specijalno dizajniranoj peći na biomasu koja, pojednostavljeno rečeno, zagrijava prostor, a istovremeno uklanja plastiku i stvara gorivo, po čemu je ovaj hrvatski proizvod jedinstven u svijetu.

Mogla bi, tvrdi Brigljević, jeftino grijati obiteljske hotele, planinarske domove, OPG-ove, domove za starije, crkve, domove zdravlja, a istodobno čistiti okoliš i stvarati energent pogodan za otkup. Macro Converter može i ne mora vršiti proces pirolize; može imati i samo funkciju grijanja.

Od starih tenisica do gume?

“Spojili smo grijanje na biomasu koje je jako popularno u razvijenijim zemljama s istodobnom razgradnjom plastike, tj. ‘pirolitičkom depolimerizacijom’, prilikom koje nastaje energent. Još jednostavnije rečeno – osmislili smo peć na biomasu odnosno drvnu sječku, a to je praktički sve što gori – od ostavljenih božićnih drvaca, ostataka namještaja, morskih travi, poljoprivrednih ostataka – i dodali joj mogućnost pirolize plastike. Takva peć osigurava najpovoljnije grijanje jer se gorivo pronalazi svuda, a istodobno iz okoliša uklanja plastiku i iz nje proizvodi pirolitičko ulje. Postupkom pirolize može se konvertirati i guma.

Npr. od starih tenisica može se dobiti izvrsno gorivo. Ulje se na daljnju obradu može dostaviti industriji, nekoj manjoj rafineriji, a takva goriva na slobodnom tržištu dosežu otkupne cijene i do deset kuna po litri što korisniku pruža priliku za zaradu”, pojašnjava nam Brigljević koji je 25 godina bio na čelu tvrtke MakroMikro koja se bavila prodajom IT proizvoda.

Tvrtku je prodao sesvetskom Stublić Impexu prije sedam godina, no još se, dok je bio njezin direktor, rodila ideja o Macro Converteru. Primijetio je, kaže, kako svakim danom nastaje sve veća hrpa neupotrebljive plastike – kućišta toner kazeta, ink spremnici – koju je bilo potrebno zbrinuti na odgovoran način, a to zbrinjavanje otpada koštalo je gotovo više nego kupnja novog proizvoda. Tako je došao na ideju o peći koja ne bi rješavala samo problem plastičnog otpada, već išla korak dalje u vrijeme kada su obnovljivi izvori energije imperativ u svijetu, a sve je realizirao kroz tvrtku Makro Gradnja.

Ključne prednosti

“Ključne su prednosti najpovoljnije grijanje, uklanjanje plastike iz okoliša i sve to uz mogućnost ostvarivanja profita proizvodnjom energenta iz otpada. Ukratko, zimi se svi moraju grijati. Eksplozijom cijena energenata, grijanje na bio gorivo je najsigurnije, dugoročno dovodi do samoodrživosti i neovisnosti te umanjuje ugroze od strelovitih poskupljenja energenata primjerice plina. Također, pruža mogućnost zarade prodajom pirolitičkog ulja. Najvažnije, korisno je za planet Zemlju radi smanjenja količine plastike iz okoliša”, pojašnjava Brigljević.

Naglašava da se plastika ni u jednom trenutku ne pali, već se razgrađuje. Peć omogućava grijanje i razgradnju plastike uz dobivanje potencijalnih energenata koja svakodnevno koriste vozila.

Cijena jedne peći kretala bi se između 25 i 35.000 eura, ovisno o nivou opreme, a povrat investicije kupci mogu očekivati između dvije i četiri godine, ovisno o tome koliko se često uz grijanje radi i piroliza. Proizvod je pogodan za sve koji raspolažu s 12 m2 za smještanje kontejnera s peći i skladištem za sječku. Idealan je za poljoprivredna gospodarstva, domaćinstva s više objekata ili veće kuće, staklenike, sušare, mala i srednja poduzeća koja imaju hale, skladišta, institucije, manje hotele, ili ukratko – sve objekte do 1000 m2.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Željko Brigljević / Foto: Robert Anić/PIXSELL

Predstavljanje inovacije tržištu

Brigljeviću pomaže sin Boris koji je, dok su razvijali Macro Converter, završavao Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije i usto je prvu šaržu pirolitičkog ulja ‘skuhao’ 2011. od toner kazeta. Prihvatio je, kako sam Brigljević kaže, “totalnu ludu ideju” svog oca, koja je potom sazrela nakon World Expo sajma u Las Vegasa. Uz sina Borisa, Brigljević je poseban zahvalan strojaru, tokaru, variocu i konstruktoru Vladi te elektroničaru i energetičaru Perici.

Interesa za peći ima, no sveli su ga na pojedince koji žele energetski učinkovita rješenja i koji prate globalne trendove nužnosti brige o prirodi.

“Imaju značajno više dobrih želja nego novca, ali i to je Hrvatska. Kao klijente vidim sve koji su svjesni nužnosti samoodrživosti i žele pametnija rješenja u kontekstu zbrinjavanja otpada. Plan nam je s kupcima sklopiti dugoročni ugovor i otkupljivati pirolitičko ulje i ugljen”, pojašnjava.

Trenutačno su u fazi predstavljanja Macro Convertera domaćem tržištu – testiranjem odjeka korekcijama pripremaju se za ozbiljne klijente.

“Tu se samo možemo nadati da će netko prepoznati njegov potencijal za okoliš, ekonomiju i stanovnike. No fokus će nam biti na tržištima gdje za sličnim proizvodima postoji značajan interes, dakle razvijenim zemljama. Plan je s postojećom tvrtkom izrađivati serije proizvoda. Na početku manje, a kasnije… kasnije ćemo ponovno pričati”, kaže Brigljević.

Ne žali što više nije na čelu velike privatne tvrtke radi – vlastitog zdravlja i kvalitete života. Zanimalo nas je stoga kako vidi priliku za poduzetnike kada je on počinjao, a kakve su one danas.

“Imam 35 godina iskustva u poduzetništvu jer poduzetnik sam bio i prije 1990. pa nakon 25 godina prodao firmu, a poduzetnik ‘u pacu’ – to je onaj koji se paca u malim problemima – sam već pet godina. Stvari na prvu izgledaju kao da su uvijek teže sada nego što su bile prije, ali ponukan vlastitim iskustvom čitateljima bih prenio rečenicu Terryja Foxa: ‘Ne odustajte od svojih snova’. Tako da svima poručujem: samo hrabro krenite! Propali, preživjeli, uspjeli, doživjet ćete iskustvo koje će vam ostati zauvijek i biti dobro za sve što dolazi dalje”, ističe Brigljević.

Izazovi gospodarenja otpadom u Hrvatskoj

Nedovoljan (1) je ocjena koju daje Hrvatskoj kada je riječ o gospodarenju otpadom i brizi o okolišu jer suvislo upravljanje ovim izazovima smatra nepostojećim.

“Najveće dostignuće Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost je otkup ambalaže koji se, nažalost, pokazao kao jedna od boljih socijalnih mjera za ekonomski ugrožene građane, a ne kao mjera kojom se osvještava važnost očuvanja okoliša i potiče smanjenje korištenja plastike. Veliki broj ljudi ostavlja boce kraj kanti za smeće da si potrebiti odnesu tražeći spasonosnih 50 lipa te biraju ne stajati u redu za povrat i biti dio te socijalne tranše s maksimalno 40 kuna povrata na jednom mjestu.

Gospodarenje otpadom je priča s tisuću nijansi mrtvačko sive i bezbroj novih zakona, usklađivanja, tumačenja, izmišljenih obrazaca, a bez stvarnih rezultata i konkretnih rezultata. Plastika se i dalje gomila, odlagališta rastu i dosežu zavidne visine, a učinkovitost je rezervirana samo za interesne skupine, ali ne ona energetska. Problem je što upravo zbog nepostojanja rješenja u kontekstu gospodarenja otpadom dio ljudi i ne odvaja otpad što je iznimno loše”, zaključuje.