Okretanje leđa domaćoj valuti u strukturi štednih depozita, hiperinflacija te skok troškova zaduživanja države samo su neke od posljedica najnovijeg “rata za ekonomsku neovisnost” koji je proglasio turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan.

Vrijednost turske lire u srijedu je u jednom trenutku potonula na novu rekordno nisku razinu nakon što je Erdogan dan ranije javno branio politiku niskih kamatnih stopa, pritom pozvavši na pobjedu u “ekonomskom ratu za neovisnost”.

U utorak se vrijednost lire strmoglavila 15 posto što je najveći dnevni pad te valute od vrhunca valutne krize 2018. godine.

Tečaj prema dolaru spustio se u srijedu sve do 13,15 lira, ali se kasnije oporavio na 12,60 lira. Tijekom ove godine turska valuta izgubila je 40 posto vrijednosti, a čak 19 posto od početka prošloga tjedna, prenosi Reuters.

Erdoganova volja
“S današnjim tečajem inflacija može prijeći i 30 posto u narednim mjesecima. Uz sadašnju kamatnu stopu na depozite, to znači da je realna kamatna stopa na -15 posto”, objavio je na Twitteru bivši glavni ekonomist središnje banke Hakan Kara.

“Ako se ne donesu hitne mjere, financijski sustav neće to moći izdržati”, dodao je Kara. Već godinama Erdogan vrši pritisak na središnju banku da agresivno reže kamatne stope kako bi potaknula izvoz, zapošljavanje i investicije.

Zbog neprovođenja Erdoganove volje od sredine 2019. već su “glavom platila” tri guvernera središnje banke. Međutim, ekonomisti tvrde kako bi središnja banka trebala raditi upravo suprotno, s obzirom na stopu inflacije koja iznosi 20 posto.

Erdoganu u prilog idu prognoze Međunarodnog monetranog fonda koje sugeriraju da će vrijednost gospodarstva Turske ove godine skočiti za 9 posto, što će biti jedna od najvećih stopa ekonomskog rasta u svijetu.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Međutim, velika volatilnost vrijednosti lire sugerira da će ekonomska budućnost Turske biti vrlo neizvjesna. Erdoganov pristup, smatraju ekonomisti, donosi ozbiljne rizike za za zdravlje financijskog sustava i gospodarstva općenito, uz rastuće nezadovoljstvo građana koji se pribojavaju daljnjeg divljanja cijena. Prema njihovu mišljenju, tri su glavne točke pritiska, piše Financial Times.

Prva je bijeg štediša iz domaće valute u stranu, posebice američki dolar. Posljednjih godina primjetan je rast vrijednosti depozita u stranoj valuti, dolaru i euru s obzirom da su visoka inflacija i niske kamatne stope srezale prinos na štednju u turskoj liri.

Trenutno depoziti u stranoj valuti čine 55 posto svih depozita vrijednih 260 milijardi dolara. Za usporedbu, još 2018. činili su 49 posto.

Začarani krug
Analitičari smatraju da će udjel depozita u stranoj valuti nastaviti rasti, što će stvoriti začarani krug rasta nepovjerenja u domaću valutu i mogućeg povlačenja štednju u lirama iz banaka. To se u manjem obimu već dogodilo u ljeto 2018., a u većem tijekom krize 2001. godine. U takvom scenariju vlada bi mogla uvesti kapitalne kontrole kako bi ograničila pristup devizama.

Drugi je problem inflacija koja je već ionako visoko na ljestvici turske političke agende. Cijene hrane u listopadu su bile 27 posto više nego prije godinu dana, što je posebno snažno utjecalo na siromašniji sloj Turaka.

S obzirom na visoku ovisnost Turske o uvozu energenata i sirovina, potonuće vrijednosti lire vrlo će se brzo pretočiti na još više cijene. Jason Tuvey, analitičar u Capital Economicsu, smatra da će inflacija u idućih mjesec ili dva vjerojatno dosegnuti između 25 i 30 posto.

Tijekom valutne krize iz 2018. jedna od najvećih zabrinutosti proizlazila je iz činjenice da je turski korporativni sektor jako zadužen u kreditima u dolaru i euru. Tri godine kasnije poduzeća su u daleko boljem položaju, smanjivši vanjski dug za 47 milijardi dolara.

No, zato se povećala zaduženost javnog sektora, pa je devizna komponenta duga središnje države porasla sa 39 posto u 2017. na sadašnjih 60 posto.

Zaduženost države u odnosu na BDP još je uvijek relativno niska, 40 posto, ali analitičari smatraju da rastući troškovi servisiranja duga mogu ograničiti vladin fiskalni prostor.