Iako se čini kako je pandemija razmjera kakve je poprimila ova s koronavirusom trebala ujediniti svijet – ili nas barem tako oduvijek uče knjige i filmovi – činjenica je da ostajemo razjedinjeni kao i prije toga. Možda i malo više. Ako primjere lokaliziramo, možemo se sjetiti 90-tih kada je Hrvatska disala kao jedno, a ako pokušamo povući paralelu s danima iz nas, s više od 400 ili 500 oboljelih od korone, vidimo da se ne možemo dogovoriti oko nekih osnovnih pitanja poput nošenja maski ili javnih okupljanja. Ono što još nitko ne propituje, a prije li kasnije će morati, uloga je stručnjaka i politike u cijeloj priči.

Uloga medija razmatrat će se također, ali uz jednu malu ogradu – mediji su tu da prenose i preispituju mišljenja, i šarolika medijska slika otvorila je dovoljno, ponekad i previše prostora svim stranama. Političari i stručnjaci drugo su pitanje.

Stalo im samo do novih mandata

Pa krenimo redom. Prije nekoliko mjeseci svi pogledi bili su upereni u struku koja je javnost marljivo izvještavala i upozoravala na sve aspekte novog virusa – opasnosti i zaštitu. I budimo pošteni, većina je vjerovala. Od Svjetske zdravstvene organizacije, preko liječnika, epidemiologa, raznih znanstvenika i ostalih predstavnike struke diljem svijeta primali smo poruke koje su s vremenom postale kontradiktorne i vrlo lako promjenjive. I tu je veliki krimen struke koja je tada cjelokupnoj javnosti morala malo više približiti znanost kao nešto što počiva na činjenicama i analizama, ali tek nakon što činjenica i analiza imamo dovoljno – u trenutku proglašenje pandemije nismo ih imali, a dovoljno ih nemamo niti danas.

Možda ćemo kroz nekoliko godina imati čvrste znanstvene dokaze za brojne tvrdnje vezane uz Covid-19, ali ono što danas imamo pokušaji su prema načelu “uspjeh, ali i pogreške”. Popularni švedski model možda je sada uspješan, ali tko može i kako dokazati da nema trajnih posljedica i da Švedska neće imati velikih zdravstvenih problema kroz pet ili 10 godina? Vrijedi i obrnuto, kroz pet ili 10 godina možda će oni biti dokazano u pravu, a svi ostali u krivu. To je segment znanosti koji traži dugoročnost u ispitivanju i ne može ponuditi brzo rješenje koje je cijeli svijet tražio od trenutka kada je izgovorena riječ pandemija.

I to je onaj trenutak kada se u priču uključila politika i dodatno zamutila vodu, preko predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Donalda Trumpa pa sve do lokalnog hrvatskog stožera. Politika je u jednadžbu uvela nešto što znanost nikako ne podnosi, a to je populizam. I nije toliko važno radi li se o protivljenju mjerama poput nošenja maski ili zagovaranju takve vrste zaštite – važna je komunikacija koja u političkom diskursu, od SAD-a do Hrvatske, već dugo ne podnosi preispitivanje i sumnje već želi pokazati odlučnu brigu za narod koja jamči osvajanje izbora i nove mandate, a ne sigurnost i zdravlje.

Tu i u tome struka nije i ne smije stajati uz bok politici, a nažalost dio stručnjaka uradio je upravo tako. Kako drukčije objasniti otvaranje obrazovnih institucija s jedne strane, a zagovaranje zabrane masovnih okupljanja s druge? Takve kontradikcije dovele su do toga da apsolutno više nitko ne vjeruje. Ispred tog apsurda našla se ekonomija i činjenica da sadašnja ekonomska paradigma prije svega počiva na socijalnoj blizini, a ne na socijalnoj distanci. Daleko je cijela zapadna hemisfera od mogućnosti gospodarskog napretka koji ne uključuje suradnju i socijalnu blizinu, preko trgovina, rada u uredima i tvornicama, do “prizemnijih” ljudskih potreba poput odlaska u kafiće ili kod frizera.

Pogubno jednoumlje

Stvarni svijet

Roditelji vs. algoritmi: Evo kako roditelji mogu preuzeti kontrolu

energetska tržišta

Provokativni plan za novu eru europske energetske neovisnosti

Za taj aspekt ekonomskog dijela društvenog razvoja, jednako kao i za onaj psihološki moment, struka i politika trebale bi imati više sluha. Ali to nije tako i čini se neće niti biti jer i sada jedna premisa je nepogrešivo kriva – vjerovanje u samo jednu struku ili u samo jednu politiku. Jednoumlje epidemiologije poput jednoumlja i vjere u samo jednu stranku ubija osnove društvenog razvoja.

Pristup korona krizi ne bi trebao biti drukčiji od pristupa bilo kojoj drugoj krizi, a to znači multidisciplinaran. Jer ako takav nije onda nas pretvara u zbunjene poklonike jednog ili drugog smjera, koji se, naravno, razlikuju. Tu multidisciplinarnost može omogućiti samo politika jer ona ima mandat da povezuje, ne da razara i ne da slijepo sluša samo jednu ili drugu stranu. Političari moraju prikupiti hrabrosti i snage te posjesti sve strane za jedan stol. Bez toga, ostat ćemo odsuđeni na biranje kome vjerovati, nastavit ćemo lutati između gotovo pa pokornosti i suludog otpora svemu i svima, a korona će na kraju pobijediti.