Ima li Europska unija uopće izbora? Koliko god to štedljive članice željele plan o upumpavanju bilijuna u Uniju čini s kako jedina alternativa ružnom scenariju ugrožavanja same Europe i jačanju struja koje nitko od nadajmo se običnih građana ne bi želio vidjeti.

Oko 58 posto građana Unije doživjelo je financijske poteškoće u pandemiji – od onih koji su imali problema 30 posto njih izgubilo je očekivane prihode, 23 posto izgubilo je posao, 21 posto moralo je trošiti ušteđevinu da bi preživjelo, 14 posto imalo je problema s plaćanjem stanarine, kredita i računa, 9 posto se nije moglo redovito prehranjivati, a 3 posto je bankrotiralo – pokazalo je veliko istraživanje Euro-parlamenta na 22 tisuće stanovnika EU. I sve to ne u najdubljoj recesiji već na samom početku velike recesije koja neminovno stiže na jesen.

Ako se samo pogledaju ti pokazatelji svim bi trebalo biti jasno kako Unija i njezino čelništvo nemaju izbora nego otkočiti i zausti ne gospodarstvo nego cijelu Europu enormnom količinom novca.

Jer u pozadini se krije još nešto a to je mala crtica iz spomenutog istraživanja a koja kaže kako 69 posto EU građana smatra da Unija treba dobiti veće ovlasti za upravljanje krizama, posebice krizama ovakvih razmjera. I to je razumljivo jer koliko god se u dobrim vremenima raspravljalo o suverenizmu, ujedinjenosti u različitosti i sl. u trenucima potopa svi će tražiti čvrstu barku kako bi preživjeli.

Međutim štedljive članice koje upozoravaju na činjenicu kako ipak na kraju sve te silne bilijune netko treba i vratiti nisu u krivu.

Iako se čini kako njihova upozorenja dolaze iz partikularnih interesa treba sagledati i širu sliku i opasnost koja može zadesiti Uniju godinama kasnije kada dugovi dođu na naplatu te umjesto spasa postanu teret.

Iz kojeg god kuta da se pogleda budućnost se ne čini ugodnom jer ostaje dojam kako biramo između brzog izlaska iz krize sada pa ulaska u istu godinama kasnije ili kako biramo krizu sada pa polagano izlaženje iz iste poput onog koji smo proživjeli od 2008. godine.

Kako god se situacija rasprela – plaćali cijenu koronakrize mi ili naša djeca ne zvuči dobro.

Marketing sutrašnjice

Panel ‘Mediji i marketing’: Koja su tri najveća pomaka obilježila ovu godinu

alat za uštede i konkurentsku prednost

Svatko tko se registrira do kraja ove godine dobiva 100 besplatnih računa

A ne zvuči dobro jer opet nismo krenuli u hrabrije poteze i mijenjanje paradigme od početka. Koronakriza je “odmaskirala” puno toga što u zapadnjačkom sustavu ne valja. Kriza 2008. ukazala je samo na manjkavosti financijskog sektora i ako ćemo iskreno nije puno toga učinjeno da se one poprave.

Nije bez razloga ugledni Financial Times prošle godine, puno prije SDP-a, pozvao na “vrijeme za restart” ukazavši već tada na veliku manjkavost trenutnog gospodarskog sustava koji počiva na rentijerstvu i bogaćenju “stakeholdera” ne uvažavajući pri tome kako polako ali sigurno gubimo zamašnjak u istraživanju i razvoju, stvaranju dodatne vrijednosti koja možda ne nosi dobit odmah sa sobom ali donosi opću blagodat društvu kroz dulje vrijeme.

Upozorili su na ono po čemu je zapad bio najsnažniji, ali i na ono što je zapad u lovu na profit isto tako zaboravio. I pomalo je nevjerojatna nezainteresiranost prije svega političkih elita Unije za snažnije, veće i hrabrije zaokrete.

Ne na gospodarskom planu kao takvom već na opće društvenom planu. Pogledajmo primjerice ideju zelene ekonomije, ideju robotizacije i digitalizacije itd. Na svim tim poljima postoji načelni konsenzus, načelno slaganje, analiziranje i sve što je potrebno ali isto tako postoji i nastavak istog smjera podržan izdašnim iznosima novca koji će na kraju zadržati “status que”.

Kompleksnost Unije koja ipak prije svega počiva na interesima možda bi se sada kada oko 70% građana traži veće ovlasti za Bruxelles mogla pojednostaviti. Čini se da je vrijeme za fiskalnu uniju kao preduvjet za bilo kakav snažniji iskorak, ali je vrijeme i za svojevoljni gubitak dijela suvereniteta članica kao bi iz ove krize izašli snažniji, ali i napredniji.

To možda je utopijska ideja, ali je isto tako i jedina ideja koja može biti odgovora Starog kontinenta na ukliještenost između dva svijeta koja se mijenjaju – onog Amerike i onog istoka predvođenog Kinom.

U tom svijetu koji se s našom privolom ili bez nje razvija Unija i njezini građani moraju se maknuti od starih navada europocentrizma i pogledati gdje su. Borba za svjetsku prevlast traje već dugo ali čini se kako sada ulazi u neku drugu fazu.

Europa je tu borbu s godinama i stvaranjem Unije uspjela držati podalje od svojih vrata i pomalo živjela na staroj slavi – ako se sada ne probudi neće biti tih bilijuna koji će ju spasiti.