U knjigama o tome kako će izgledati Zemlja kad s nje nestane posljednji čovjek, piše se o brzini kojom će životinje ponovno naseliti gradove, a koji će vrlo brzo i sami propasti.

U Zagrebu se to, barem zasad, već počelo događati – grad je pust, dio je i urušen, na trgovima su ostali samo golubovi i nekoliko vrana. Vozila skoro da i nema, pa golubovi, za koje smo navikli da su aktivni, stalno šeću ili lete, sada mirno sjede po Trgu bana Jelačića, kao galebovi na zimskoj plaži.

Taj lagodni život se skupo plaća – kad iznenada dojuri vozilo, zgazi pokojeg zadrijemalog goluba, a onda odmah dođu vrane i počnu ga onako poluživa kljucati. Veća vrana graktanjem otjera manju, koja se makne u stranu i čeka svoj red. Nigdje im se ne žuri – otkako su se ljudi naglo povukli, vrane su postale gospodarice Trga.

Ljudsku vrstu ovdje predstavlja samo spomenik bana Jelačića, po kojem su se također naslagali golubovi. Sablja brkatog Srijemca više ne pomaže – 1848. neprijatelj je bio vidljiv, a sada su to potres i koronavirus.

Prošlo je tjedan dana od potresa koji je u nedjelju 22. ožujka protresao Zagreb, najjačeg od 1880. U gradu već načetom epidemijom koronavirusa sad je sve stalo.

Nema više one žurbe preko tjedna, špice subotom, sajma antikviteta na Britancu i gužve pred katedralom nedjeljom. Prođe tek pokoji dostavljač hrane na biciklu, plus nekoliko gradskih redikula koji izvode svoje predstave bez publike.

Na zagrebačkim ulicama sad su svi dani postali isti, kao da ste u najzabačenijem naselju u Hrvatskoj, onom čiji poštanski broj nema niti jednu okruglu znamenku. Ili na pučinskom svjetioniku, gdje je srijeda ista kao nedjelja.

Vozila su parkirana podalje od zgrada, kako ih novi potres ne bi dohvatio. Ispred skoro svake zgrade su trake upozorenja, jer posvuda visi neki komad građevine, pa i vozila i ljudi, koji mahom imaju maske, hodaju sredinom ulice. Priručni je parking nastao ispred Mimare, oko Meštrovićevog paviljona (‘Džamija’), nasred Britanca. Nekoliko auta koje je potres zatrpao ciglama nitko ne otrpava, jer im ionako nema pomoći, a nikoga ne ugrožavaju.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

FOTO: Saša Paparella

Na početku Ilice postavljena je prepreka sa znakom zabrane prolaska, točno preko tramvajske pruge. Tramvaj je ionako i prije potresa prestao voziti, zbog epidemije. Ogromna dizalica skida oštećeni dimnjak s vrha zgrade. Dojučerašnje fasade, krovovi i dimnjaci pretvoreni su u smeće. Jedna gospođa opasnosti s krovova prkosi kišobranom s likom vukovarske golubice.

Na špici se sada uglavnom vode razgovori o odvozu šute

U subotu ujutro na Cvjetnom je bio samo klinac s romobilom, sretan što napokon može juriti bez opasnosti da se u ikoga zabije. U Bogovićevoj pred Bulldogom, umjesto standardne postave iz društvenih kronika dvojica radnika. Na špici se sada uglavnom vode razgovori o odvozu šute.

FOTO: Saša Paparella

Rijetki civilni automobili koje se vidi po centru ispod šajbe imaju neku dozvolu, koju je izdao neki nadležni stožer, no najveću dozvolu ima skupina Roma na svom starom kombiju – “odvoz šute”. Nitko ih ne gnjavi niti pita namjeravaju i tu šutu zbrinuti na ekološki prihvatljiv način.

Glavno je da grad ponovno bude prohodan, a šetnja njime sigurna, bez opasnosti da će vam pasti cigla na glavu. Uloge su podijeljene – dok vrane vrebaju golubove, Romi voze šutu, statičari oprezno koračaju iskrivljenim stubištima, a alpinisti skidaju polomljeni crijep i dimnjake s krovova. Jedan od volontera zabrinuto govori kako u dućane alpinističke opreme sada dolaze ljudi koji nemaju ni osnovna znanja o tom poslu, pa se boji da netko od njih ne padne s krova. Nažalost, jedan od čovjek već pao i poginuo, uz jednu curicu kojoj liječnici nisu mogli pomoći bila je to druga žrtva zagrebačkog potresa 2020.

Volonteri iz Civilne zaštite polijevaju nam po rukama dezinfekcijsko sredstvo

Posao alpinistima nije lak jer, osim što vise na užadi, bore se s dimnjacima koji teže i po nekoliko tona. Jednome se betonsko postolje zaglavilo u iskrivljenom snjegobranu, pa čovjek mora satima tući kako bi ga razbio na komade i bacio na cestu. Za promet su zato privremeno  zatvorene Gundulićeva i Frankopanska.

Pred ulazom u zatvoreni dio Dolca volonteri iz Civilne zaštite polijevaju nam po rukama dezinfekcijsko sredstvo. Na mliječnom odjelu Dolca samo jedna žena prodaje jaja. Otvoreno je nekoliko mesnica i pekara, točiona vina. Navodno su bolnice pune pijanih ljudi, jer svatko se nosi sa stresom na svoj način.

FOTO: Saša Paparella

Trgovcima posebna hvala – ljudi koje susrećemo  samovoljno se bave poslom koji može nositi rizik, pa bili oni vatrogasci, alpinisti, liječnici, volonteri Civilne zaštite, novinari, ali u opisu posla trgovca nije rizik kojem se ti ljudi sada izlažu.

Iz grada su nestale i kumice, sada je ostao samo sivi betonski pod

Uz plave tramvaje, iz grada su nestale i kumice, još jedan simbol Zagreba. Nema njihovog svježeg sira, vrhnja i domaćih piceka skrivenih ispod pulta. Ostao je samo spomenik kumici, podsjetnik na normalna vremena postavljen na vrhu stuba za otvoreni dio Dolca, sada zatvoren trakom.

Stranci koji dođu u Zagreb ničim nisu bili toliko oduševljeni kao Dolcem. Jer vidjeli su oni i ljepših katedrala i slikovitijih ulica, ali šarenilo placa, suncobrana, voća i povrća ih je šarmiralo. Sada je ostao samo sivi betonski pod, na čijem su rubu poslagani drveni štandovi.

Teško je snaći se sve informacije pa je tako vlasnica štanda na ribarnici s mora naručila ribu, a kad je shvatila da ipak ne smije raditi nazvala je svoje stalne mušterije i podijelila im sav jučerašnji ulov. “Ne sjećam se kad sam zadnji puta jela škampe”, kaže jedna od mušterija, kojoj je buzara došla kao slabašna utjeha za ispucane zidove.

Zatvoren je i Oktogon

Preko puta Dolca je prolaz Harmica, čija su oba ulaza oblijepljena takvim trakama. Navodno je ta zgrada, u kojoj su snimljeni i neki domaći filmski klasici, jako stradala, svi stanari su iseljeni. Zatvoren je i Oktogon.

Između njih, s krova kuće na čijoj sam obnovi angažiran srušilo se sedam dimnjaka – onih velikih, od cigle.

Nije pao jedino onaj kojeg su stanari lani dali obnoviti. Da smo mogli, riješili bi ih sve, no samo je njegova obnova koštala 25.000 kuna, pa u pričuvi za više nije bilo novca. Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture nije htio niti čuti za ideju da se oni dimnjaci koje više nitko ne koristi skinu s krova, iako se nalaze s dvorišne strane kuće, one koju nitko ne vidi.

Rušenje su zabranili, ali novac za popravak dimnjaka koji tako uporno štite nisu ponudili, pa su se sada svi ostali redom porušili, uništavajući pritom krovove i stanove. Na snimci iz drona lijepo se vide rupe po sljemenu kuće na svakih par metara. Pri padu su ti dimnjaci porazbijali crijep, pa sada na krovu imamo, po ocjeni majstora, 200 kvadrata rupe plus 100 kvadrata polomljenog crijepa.

Nema smisla tužiti zaštitare kulture, ali čim se stvari malo smire u planu mi je turneja po nadležnim gradskim uredima. Nakon što se očisti i nekako pokrije krov, treba sanirati zidove i ponovno, tko zna kako, podići te nesretne dimnjake. Osim ako gradske vlasti napokon ne shvate da bi po pitanju zaštite dimnjaka trebale biti malo ležernije.

I stručnjacima je teško dati prognozu što će biti sa središtem Zagreb

Pozvali smo građevinara, srećom da smo ga uopće uspjeli naći, no ne želi nam dati ponudu, kaže da je toliko puno štete da troškovnik može napraviti samo ovlašteni statičar. Jer što više proučavaš, vidiš sve više  problema – napukle grede, oštećenja na nosivim zidovima, i sve to na kući iz 18. stoljeća o kojoj u gradskom arhivu nema niti jednog upotrebljivog nacrta.

FOTO: Saša Paparella

Neki stanari su totalne flegme, i dalje spavaju u kući, a drugi su otišli iz grada, barem dok se tlo potpuno ne smiri. Jedan bi kuću srušio do temelja i faksimilno ju obnovio, tako da zadrži starinski izgled i stabilnost moderne kuće. “Obnovili su i Berlin i Varšavu, zašto ne bi mogli i Zagreb?”, pita.

I stručnjacima je teško dati prognozu što će biti sa središtem Zagreba, no oni s kojima smo razgovarali nisu optimistični.

“Samo oko Britanca ćemo desetak zgrada morati porušiti”, govori jedan od brojnih stručnjaka koji sada, sa zaštitnom maskom i šljemom na glavi, po centru volontiraju kao statičari. Pozvan je da ispita kuću koju spašavamo, proveo je u njoj dva sata. Kad sam mu kasnije porukom zahvalio na pomoći, on meni zahvaljuje na zahvalama…

Pristojnom čovjeku teško se odužiti, uvijek će njegova zahvala biti zadnja. Istovremeno, jedan drugi volonter, kojeg nisam niti upoznao već je sve dogovoreno preko zajedničkog poznanika, snima kuću dronom i odmah nam šalje snimke. To smo već doživjeli u ratu, u kriznim situacijama ispliva sve ono najbolje i najgore. Ovo potonje srećom još nismo zamijetili.

U ponedjeljak, prvi dan nakon potresa, Trg je bio pun vojnih vozila. Kako bih informirao one koji su ostali doma, na društvene mreže stavio sam fotografije, pa tako i kamione HV-a. Jedan od prijatelja pita čuva li to vojska grad od pljačkaša? Srećom, lopovi se zasad nisu pojavili, a vojska je uglavnom došla kako bi buldožerima, ali i lopatama, očistila ulice od šute.

Uz informacije iz medija slušam i žive priče o čovjeku koji je ostao ne samo bez doma, već i bez vrijedne umjetničke zbirke koju je cijeli život prikupljao. Slušam i o podrumu u kojem su se otvorila sakrivena vrata, iza kojih se ulazi u neke katakombe.

Ostali su bez stana i bez prihoda u gradu uništenom potresom i virusom

O starici koja živi s bolesnim sinom a nitko ju još nije obišao, o drugoj na pragu devedesete čiji je stan ostao bez krova. Stanari pokušavaju naći neko rješenje i smisliti novac za obnovu, jer pomoći Grada se ne nadaju. Dio ih je rentao svoje  stanove, no kao uspomena na turiste sad su ostali samo brojni natpisi ‘suveniri’ i ‘apartmani’.

FOTO: Saša Paparella

Ostali su bez stana i bez prihoda, jer tko zna kada će netko poželjeti doći u grad uništen potresom i virusom. Na internetu se povremeno jave zločesti komentari o bogatašima iz centra grada, a saznanja njihovih autora očito su ograničena na onih par likova koji pune društvene kronike. Takvi ne znaju koliko je podrumskih i dvorišnih stanova u kojima živi skoro ista onakva sirotinja o kakvoj su nekoć pisali hrvatski realisti.

Od strašnog potresa prošlo je tek tjedan dana. Prvi šok je prošao, podrhtavanja su sve rjeđa, ali nitko ne zna što slijedi. Jer kad alpinisti jednom poruše i zadnji napukli dimnjak a vrijedni Romi svojim kombijem odvezu tu šutu, netko mora platiti temeljitu obnovu grada u kojem su dosad glavni prioritet bili spomenici i fontane. Osim ako nismo odlučili odustati i centar grada ostaviti vranama.