Klimatska aktivistica Greta Thunberg optužila je razvijena gospodarstva za “kreativno računovodstvo po pitanju ugljika” jer njihove izmjere emisija stakleničkih plinova te postignutih i planiranih smanjenja ne uzimaju u obzir emisije plinova koji nastaju tijekom proizvodnje uvezene robe u drugim zemljama.

Kao što su poprilično s pravom istaknuli kineski dužnosnici, oko 15% emisija njihove zemlje rezultira kad se roba proizvodi u Kini, ali do potrošnje dolazi u drugim, obično bogatijim gospodarstvima.

Kina i ostala gospodarstva u razvoju također su instinktivno oprezna s prijedlozima razvijenih zemalja po pitanju kombiniranja cijena ugljika na nacionalnoj razini s “carinama na ugljik” uvedenim na uvezenu robu. No, slične politike mogle bi biti jedini način na koji bi potrošači u bogatom dijelu svijeta mogli preuzeti odgovornost za njihov ugljični otisak u drugim zemljama.

Veće emisije iz potrošnje
Optužba za “kreativno računovodstvo” ne bi bila pravedna kad bi se pod time podrazumijevalo namjerno prikrivanje; primjerice, vlada Velike Britanije izdaje lako dostupno izvješće o ugljičnom otisku. Međutim, brojke zasigurno idu u prilog stajalištima Grete Thunberg. Godine 2016. emisije Velike Britanije iznosile su 784 milijuna tona stakleničkih plinova na temelju potrošnje, naspram 468 milijuna tona na temelju proizvodnje.

Od 1997. do 2016. emisije Velike Britanije na temelju potrošnje smanjile su se za samo 10%, dok su se emisije vezano uz proizvodnju smanjile za 35%. Isto tako, ukupne emisije Europske unije na temelju potrošnje su oko 19% više od emisija vezanih uz proizvodnju. I dok je razlika među njima od 8% zabilježena u SAD-u manja što se tiče postotka, ona je jednako velika u tonama po stanovniku.

Kina je s lakoćom najveći pandan toj razlici zabilježenoj u razvijenim gospodarstvima, sa svojim emisijama na temelju potrošnje koje iznose oko 8,5 gigatona godišnje, nasuprot 10 gigatona emisija na temelju proizvodnje. I dok su kineske emisije po stanovniku već pretekle Veliku Britaniju na temelju proizvodnje, proći će nekoliko godina prije nego što ugljični otisak na temelju potrošnje po stanovniku u toj zemlji premaši zabilježene britanske vrijednosti.

Stoga ako su razvijene zemlje ozbiljne po pitanju ograničavanja potencijalno katastrofalnih klimatskih promjena, one moraju preuzeti odgovornost za emisije koje nastaju u inozemstvu kao posljedica njihove potrošnje. Postoje samo dva načina da se to učini. Jedan se odnosi na smanjenje potrošnje bogatih zemalja. No, samo odgovorniji životni stil neće nas dovesti blizu nulte stope emisija. No, potrošnja robe proizvedene u zemlji mogla bi pasti jednako kao i potrošnja robe iz uvoza.

Smanjeni uvoz razvijenih zemalja mogao bi značiti smanjeni izvoz za siromašnija gospodarstva, što će stvoriti izazove za ekonomski razvoj. Alternativa je pobrinuti se da se uvozna roba proizvodi na način na koji se to čini u gospodarstvima s niskim emisijama ugljika i naposljetku u gospodarstvu s nultom stopom emisija ugljika. Idealna politika za postizanje tog cilja bila bi cijena ugljika dogovorena na globalnoj razini, što bi potaknulo proizvođače u svim zemljama na usvajanje tehnologija s niskom ili nultom stopom emisija.

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Fiskalizacija 2.0

Sigurnost e-računa: “Najveći strah i razlog zašto neki te usluge nude sumnjivo jeftine jest da će oni dilati vaše podatke”

Dodatni protekcionizam
Bez tog ideala, sve je veći broj zahtjeva u Europi i u SAD-u za drugo najbolje rješenje – cijene ugljika uvedene u određenim zemljama na domaćem tržištu plus “granične prilagodbe emisija ugljika”, što znači carina za uvoz vezano uz ugljik iz zemalja koje svojim proizvođačima ne uvjetuju ekvivalentnu cijenu ugljika.

Neposredna reakcija donositelja politika u Kini, Indiji i brojnim drugim zemljama u razvoju mogla bi biti osuđivanje takvih politika kao dodatnog protekcionizma u svijetu koji su već ionako destabilizirali carinski ratovi američkog predsjednika Donalda Trumpa. No, u većini industrija kombinacija cijena ugljika na nacionalnoj razini i prekograničnih carina na ugljik ne predstavlja nikakvu prijetnju za konkurentnost i izglede za rast kompanija izvoznika u gospodarstvima u razvoju.

Zamislite da su europski proizvođači čelika podložni novom porezu na ugljik od 50 eura po toni CO2 unutar Europe, što bi se također primjenjivalo na uvoz čelika iz Kine ili od bilo gdje drugdje. U tom slučaju relativni konkurentski položaj europskih i stranih proizvođača čelika usmjerenih na pružanje usluga europskim potrošačima bio bi nepromijenjen u usporedbi s početnom pozicijom bez oporezivanja.

Također, kineski ili indijski proizvođači čelika ili kompanije u drugim sektorima s visokim emisijama, jednako su dobro pozicionirane po pitanju usvajanja novih tehnologija koje smanjuju sadržaj ugljika u svom izvozu. Doista, cijene ugljika na domaćem tržištu plus prekogranične prilagodbe jednostavno su alternativni put za postizanje terena na međunarodnoj razini koji bi idealno bio osiguran putem globalne cijene ugljika koja se istovremeno primjenjuje u svim zemljama.

Međutim, ako se porezi na ugljik uvedu na granici države uvoznice, umjesto unutar zemlje izvoznice, tada će zemlja uvoznica zadržati prihod od poreza. Ta činjenica povećava poticaj za zemlje izvoznice da uvedu ekvivalentne poreze na ugljik na domaćem tržištu umjesto da prepuste svojim kompanijama plaćanje poreza na granicama zemlje uvoznice.

Posljedica toga je da bi se porezi na ugljik na domaćem tržištu s prekograničnim prilagodbama mogli pokazati učinkovitim sredstvom za postizanje zajedničkih cijena ugljika na globalnoj razini, čak i ako se ne može doći do eksplicitnog međunarodnog sporazuma o globalnom režimu.

Prekomorski programi pomoći
Prihod od bilo kakvih poreza na ugljik koji se ubiru od domaćih proizvođača trebao bi se zasigurno upotrebljavati unutar domaćeg gospodarstva.

Međutim, postoji dobar argument za usmjeravanje prihoda od carina na ugljik na prekomorske programe pomoći osmišljene za pomoć zemljama u razvoju u financiranju njihove tranzicije u gospodarstvo s nultom stopom emisija ugljika. Bogatija gospodarstva moraju ne samo smanjiti svoje industrijske emisije, već također preuzeti odgovornost za emisije koje nastaju uslijed njihove potrošnje bilo gdje u svijetu.

© Project Syndicate, 2020.