Unatoč najavama da će konačno na sunce izaći istina o najvećem nedovršenom objektu u Hrvatskoj, Sveučilišnoj bolnici u Zagrebu, sudeći prema najnovijim odgovorima iz grada, to se neće dogoditi. Organizaciju koja ima apsurdni naziv “Sveučilišna bolnica u osnivanju u likvidaciji”, kojoj procjena izgrađene kvadrature varira po 27 tisuća četvornih metara, koja je napravljena za 100 tisuća kvadrata veća od planirane, koja posjeduje dionice Zagrebačke banke – prati još niz apsurda. Zastupniku HSP-a Peri Kovačeviću koji je priupitao gdje je 500 milijuna tadašnjih maraka, odgovoreno je među ostalim, da sadašnja uprava ne može znati što se događalo između 1983. i 1990. godine, a ako je nekih malverzacija i bilo, otišle su u zastaru. U popratnim tablicama, navodi se još kako je na kraju 1994. godine u bolnicu uloženo 277 milijuna maraka, te daje financijska konstrukcija po kojoj je bolnica trebala biti izgrađena. Po toj bi konstrukciji bolnica bila gotova s ulaganjem 846,83 milijuna tadašnjih njemačkih maraka. Omjer ulaganja trebao je biti sljedeći – 36 posto samodoprinosi građana, 33,3 posto republika, 27,8 posto krediti i ostatak ostali prihodi. Upravo takva konstrukcija je, nedavno je poručio likvidacijski upravitelj Marin Simunić, prepreka da se bolnica kao radna organizacija likvidira. Problem je kako odrediti vlasničke udjele i tko bi trebao provesti likvidaciju. Simunićevo izvješće već 11 godina nema tko prihvatiti. No Poslovni dnevnik je u posjedu izvješća iz 1992., 1993. i 1995. godine koje potpisuje tadašnji ravnatelj dr. Ivo Prodan. U njima se navodi kako republika nije izvršila svoju obvezu ulaganja. Primjerice, Prodan 1992. godine, kada se prestao skupljati samodoprinos, piše da je Sveučilišna završena 45 posto, da je uloženo 263,3 milijuna maraka, ali da su ta sredstva u 97 posto od Grada, a samo tri posto od Republike.

U zaključnim napomenama Prodan ističe da je procjena investicije rađena na 75 posto sredstava grada, a 25 posto republike, ali da država nije osigurala ta sredstva. Prodan navodi i da je do odstupanja u investiciji i njenom povećanju na 846,83 milijuna eura, došlo zbog odstupanja od idejnog projekta. Unatoč tomu, tri godine kasnije (1995.), u obrazloženju Gradske skupštine o prestanku postojanja radne organizacije Sveučilišna bolnica, navodi se da je uloženo 267 milijuna maraka, a potrebno je još 332 milijuna za završetak. Osim što ta izvješća pokazuju kako je vrijednost uloženog varirala po 10 milijuna maraka, a vrijednost potrebe završetka za 200 milijuna maraka, možda je najvažnije što nema govora o tome da bi država trebala imati 33 posto udjela u bolnici. Dakle, nema ni prepreke da grad provede likvidaciju i pretvori Sveučilišnu bolnicu u gradsku ustanovu kojom bi se moralo transparentno upravljati. Međutim, to se očito ne želi učiniti, nego se prostor iznajmljuje tvrtkama koje ne može u potpunosti pobrojati ni likvidacijski upravitelj. Osim toga, Vlada i Zagreb se nikako ne mogu složiti oko toga što bi trebalo biti u novoj bolnici i kako naći novac za završetak i treba li uopće bolnicu završiti. Međusobni odnosi su ugroženi osim vizijom, i bivšom i budućom visinom ulaganja. Izgradnja bolnica za koju čak izvješća stara 20 godina govore da je potrebna jer nema dovoljno bolničkih kapaciteta u Zagrebu, tako se odgađa unedogled. Kako je očito da različita izvješća daju različite podatke, da su eventualne malverzacije s novcema otišle u zastaru, kako neki protagonisti gradnje više nisu ni živi, i za Vladu i Zagreb bi bilo najproduktivnije da se ostave rasprava o tome što su radili njihovi prethodnici u posljednjih 25 godina i okrenu se pronalaženju načina za završetak bolnice. Naravno, ako to žele.