Globalna financijska kriza koja je izbila 2008. godine transformirala je ulogu središnjih bankara, kao i razmjere i opsege njihovih političkih instrumenata.

U današnje vrijeme financijska stabilnost ponovno zauzima ključno mjesto u misijama središnjih banaka, a vjerojatno je da će kamatne stope u nizu bogatih zemalja neko vrijeme ostati na ili čak ispod nule.  To znači da će djelovanje središnjih bankara biti vidljivije i politički osjetljivije nego što je to bio slučaj čak i prije jednog desetljeća. To također predstavlja rastuću prijetnju jednoj od najvećih institucionalnih inovacija kasnog dvadesetog stoljeća: neovisnosti središnjih banaka. 

Neki promatrači tvrde da središnje banke mogu najbolje štititi od političkih interferencija povlačenjem u uzak mandat stabilnosti cijena koji im je tako dobro poslužio prije krize. Taj je savjet usmjeren u pogrešnom smjeru. Ne može se izbjeći imperativ središnjim bankama po pitanju oživljavanja njihove izvorne uloge čuvara financijske stabilnosti. Naposljetku, cjenovna stabilnost nije samoj sebi svrha. 

Nulta donja granica
Ona je samo jedan potporanj makroekonomskoj stabilnosti koja je društvu potrebna.  Financijska stabilnost drugi je dio tog temelja, kao što je to nedavna kriza uvelike pokazala. U tom širem kontekstu, središnji bankari neizostavno će se naći u raspravama s političarima, regulatorima i financijskim kontrolorima vezano uz njihovu ulogu u društvu. Zapravo, o tome kakva bi ona trebala biti: takav angažman ključan je za održavanje neovisnosti središnje banke.

Naš nedavni izvještaj, Napokon pouzdano? Procjena desetljeća financijskih uredbi, ističe tri važna načina na koja je kriza 2008. godine promijenila naše kolektivno stajalište o središnjem bankarstvu. Prije svega, kad kamatne stope dosegnu nultu donju granicu, daljnje djelovanje monetarne politike nalikuje i često jednostavno zamjenjuje mjere koje ostali obično poduzimaju.  Drugo, razmjer davanja zajmova središnjih banaka dramatično je porastao. Treće, današnji kreatori politika s pravom se usredotočuju na smanjenje sustavnog rizika u cilju smanjenja učestalosti i ozbiljnosti financijskih kriza. Razborito je ponovno razmotriti status središnjih banaka, obzirom na vrlo realnu mogućnost da će kamatne stope u budućnosti biti na ili blizu nulte donje granice. 

Mi konkretno tražimo formalno osnivanje posebnog režima, potaknutog nultom donjom granicom, u kojem će izvršni ogranci vlade i središnjih banaka pridonijeti sa svojim stajalištima i zajednički se složiti o cjelokupnom rasponu raspoloživih političkih opcija. Kad kamatne stope dosegnu nultu razinu, razni igrači trebali bi se sastati u redovnim vremenskim razmacima prema transparentnim pravilima. Nakon svakog sastanka, zajedničko javno očitovanje ponudilo bi procjenu postojećih ekonomskih prilika, raspoloživih političkih opcija i izabranog tijeka djelovanja.

U slučaju neslaganja, demokratski izabrani vladini dužnosnici neizbježno bi imali zadnju riječ, iako bi se od njih tražilo da u potpunosti objasne razne argumente i načela na kojima se temelji odluka. Taj poseban režim nulte donje granice pomogao bi zaštititi neovisnost središnje banke kroz političko odobravanje nekonvencionalnih politika. Do sada nezabilježeni razmjer i opseg djelovanja središnjih banaka kao zajmodavaca u krajnjoj nuždi od izbijanja krize i dalje privlači priličnu pažnju. 

Od ključne je važnosti da takve aktivnosti ostanu legitimne u očima javnosti. Središnje banke moraju stoga pojasniti i svrhu i operativnu strukturu njihovih aktivnosti zajmodavaca u krajnjoj nuždi i prekinuti s u sve većoj mjeri neodrživom doktrinom konstruktivne dvojbe u kojoj su kreatori politika bili namjerno neodređeni o tome kome i pod kojim uvjetima su spremni dati zajam. 

Financijska pismenost

Financijska pismenost: Znanje koje stvara sigurnu budućnost

softverska platforma

70 % organizacija imalo je sigurnosni incident zbog ispisa – što rade pogrešno

Transparentnost i predanost
Ovdje, kao i u brojnim drugim arenama ekonomske politike, osiguravanje demokratskog legitimiteta iziskuje transparentnost i predanost. Povrh toga, naglasak na sustavnom riziku i "makroprudencijalnoj" politici iziskuje mijenjanje mandata središnjih banaka.  Iako ne postoji dogovor o tome koji je najbolji način za organizaciju raznih komponenata financijske i monetarne politike, mi preferiramo model "pod jednim krovom", u kojem središnja banka ima dvostruki cilj cjenovne i financijske stabilnosti.

Postizanje tih ciljeva iziskuje od središnjih banaka da budu transparentni zajmodavci u krajnjoj nuždi i makroprudencijalni autoritet s odgovarajućim alatima. Institucionalna ograničenja dovest će do varijacija u tom modelu diljem zemalja. U nekim (možda i brojnim) slučajevima, nekoliko autoriteta podijelit će odgovornost za financijsku stabilnost te učiniti da koordinacija i puna odgovornost budu ključne. Agencije koje su u to uključene trebale bi priznati inherentne operativne poteškoće u situaciji kad više autoriteta s različitim ciljevima ima zajedničku odgovornost, a autoriteti bi se trebali izravno suprotstaviti riziku gdje rascjepkanost i nedostatak koordinacije vode do neaktivnosti.

Kao što je slučaj s koordinacijom monetarne i fiskalne politike na nultoj donjoj granici, javna očitovanja trebala bi popratiti promišljanja po pitanju financijske stabilnosti, dok bi neslaganja trebala biti integrirana u javni arhiv. Ukratko, zajednički standardi komunikacije odluka o monetarnoj politici trebali bi se također primijeniti na odluke povjerenstva o financijskoj stabilnosti. Zaštita neovisnosti središnje banke iziskuje prilagodbu. U svijetu nakon krize, vlade i građani nastavit će delegirati sve šire ovlasti u kreiranju politika neizabranoj neovisnoj instituciji. Stoga, središnje banke moraju postati u sve većoj mjeri odgovorne kako bi održale vlastiti legitimitet. Potrebna nam je javna rasprava za postizanje sporazuma o okviru za ciljeve, alate i komunikacijske mehanizme središnjih banaka. Izostanak takve rasprave predstavljao bi rizik ne samo za neovisnost središnjih banaka, već i za financijsku stabilnost i cjelokupnu socijalnu skrb.

Koautori članka su Stephen Cecchetti (profesor je na Međunarodnoj poslovnoj školi Sveučilišta Brandeis), Jean-Pierre Danthine (bivši potpredsjednik Švicarske Nacionalne banke, profesor je i kodirektor Koledža za menadžment u École Polytechnique Fédérale de Lausanne te pridruženi član i predsjednik pariške School of Economics) te Xavier Vives (profesor je ekonomije i financija u poslovnoj školi IESE)

© Project Syndicate, 2019.