Horvat je u emisiji "Poslovni tjedan" Hrvatskog radija izjavio da je u komunikaciji s Upravom doznao da nisu uspjeli osigurati sva potrebna sredstva kako bi se danas isplatile plaće radnicima Uljanik grupe.

Na pitanje hoće li država intervenirati, Horvat je rekao da smatra da bi polako trebalo prestati s praksom državnih intervencija u trenutku kada privatnim, javnim ili bilo kojim drugim poduzećima dođe "voda do grla". 

"Smatram da bi trebalo uopće prestati i komunicirati praksu "država treba, država može", te si postavljati pitanja smije li država ili ne smije. U ovom trenutku, na onakav način kako smo do sada, država više ne smije", poručio je Horvat.

Napominje da su u komunikaciji s Bruxellesom, kako usklađuju određene stvari oko modaliteta restrukturiranja koji bi trebao biti predočen Europskoj komisiji, a kako državne intervencije paralelno s time samo "narušavaju mogućnost da se u jednom trenutku ta komunikacija sretno dovrši i s fazom restrukturiranja krene". 

Horvat kaže da neki koji su dosad imali povjerenje u brodogradilišta u Puli i Rijeci sada ga polako gube, jer ugovori koji su potpisani jednostavno se ne realiziraju, pri čemu navodi primjer kanadske tvrtke, koja je spremna otkazati naručene brodove.

Naime, kanadska brodarska kompanija Algoma Central Corporation objavila je u petak da je poduzela korake kako bi otkazala preostala tri ugovora o novogradnjama s hrvatskim brodogradilištem 3. maj.

Obavijesti o otkazu ugovora poslani su brodogradilištu jer ono nije osiguralo refinanciranje, a Algoma nema jamstava da će brodogradilište biti u mogućnosti dovršiti četiri broda, kaže se u njihovoj objavi.

Algoma će sada započeti proces nadoknade plaćenih rata po ugovoru, uključujući i izdavanje zahtjeva u sklopu naknada jamstava. Kanadska tvrtka je već krajem rujna raskinula ugovor o gradnji broda za prijevoz rasutog tereta, koji je trebao graditi Uljanik.

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Intervju: Atana Škalko

‘Cijene kave udvostručile su se u godinu dana, a stabilizaciju očekujemo tek od 2026.’

Horvat kaže da je normalno da Kanađani traže povrat svega onog što su uložili, svjesni činjenice da su avansi koji su davani za izgradnju tih brodova potrošeni za izgradnju i dovršetak nekih drugih brodova. 

"Takav se proces događa već godinama u hrvatskoj brodogradnji, svakih nekoliko godina pojavi se potreba za sanacijom brodogradilišta i porezni obveznici sve to skupa plaćaju. Međutim, u ovih zadnjih dva ili tri mjeseca jednostavno smo rekli da takve modele više nećemo financirati", rekao je Horvat.

Upitan postoje li strateški partneri koji bi ušli u brodogradilišta, te kakva je situacija s Kermas energijom, Horvat je kazao da je na njemu da pokuša u što kraće vrijeme usuglasiti sve različite koncepte – od radnika i sindikata, Uprave, potencijalnog strateškog partnera i lokalnih samouprava – kako bi se tada zajedničkim snagama u taj jedan koncept krenulo. 

Ustvrdio je da postoje vrlo ozbiljni poslovni partneri koji u Puli i Rijeci žele pomoći da se kontinuitet brodogradnje nastavi, a kako s njima u ovom trenutku razgovara.

Tako je naveo Smart Holding iz Ukrajine, koji je po njegovim riječima u vlasništvu "ozbiljnih poslovnih ljudi", zatim talijanski Fincantieri, čiji su predstavnici također posjetili Pulu i Rijeku, interes su iskazali i iz nizozemskog Damena, a Horvat očekuje i najavljeni dolazak kolega iz Kine.

"Kada me se uvjerava da ni za pulsko ni za riječko brodogradilište nema zainteresiranih, to ne mogu prihvatiti. Jedino ono što je pred nama u ovom trenutku je taj vremenski 'cajtnot' i potreba da se s nekim odlukama kroz nekoliko dana izađe na stol, jedna od njih odabere i za jednog se partnera odlučimo", ističe Horvat.

Napominje da se u jednom trenutku nameće obveza da strateški partner bude u mogućnosti financijski pratiti proces restrukturiranja 'svježim' novcem od najmanje 200 milijuna eura.

Kaže da ne zna postoji li taj iznos kod bilo kojeg domaćeg partnera jer "ne može nikome zaviriti u džep", no napominje da ako se želi stvarni i pravi strateški partner, onda se "takva financijska sposobnost mora i dokazati".

Horvat naglašava da bi ovaj dosadašnji model izgradnje i ugovaranja brodova državu mogao stajati oko 300 milijuna eura jamstava, a kaže da brojka koja "ledi krv u žilama" jest ona da su hrvatska brodogradilišta od osamostaljenja Hrvatske porezne obveznike stajali oko 35 milijardi kuna.

Tih 35 milijardi kuna, kaže Horvat, bilo bi dostatno da se svim zaposlenima u hrvatskoj brodogradnji, kada i ne bi radili, isplate plaće, doprinosi i ostala davanja državi.

Kaže da je prioritetni cilj da sva brodogradilišta, pa tako i ona u Puli i Rijeci, postanu gospodarski subjekti koji neće biti na teret poreznim obveznicima, već će tržišnim metodama ugovarati, graditi i isporučivati brodove.

"Što je u ovom trenutku u jednoj financijskoj analizi bolje za državu, da li da uplati, bez jasne održivosti brodogradnje, otprilike 352 milijuna eura i time nastavi agoniju ovakvog poslovanja ili da u jednom trenutku kaže: ljudi sad je dosta!, odnosno da novaca u državnom proračunu za takve avanture više nema", pita se Horvat.

Kada bi se napravila anketa među poreznim obveznicima, treba li transferirati novac u brzorastuća poduzeća, nove tehnologije i neke procese i tvrtke po kojima se Hrvatska u ovom trenutku polako i brendira u Europi i svijetu ili sanirati brodogradnju, Horvat vjeruje da bi velika većina stala na stranu da ipak treba investirati u nešto novo.

S druge strane, kaže Horvat, ovakve modele polako treba privoditi kraju, pa ako ima i potrebe, "jednostavno ih zaključati".