Gotovo se pune dvije godine vode napeti pregovori Vlade i sindikata oko uključivanja modela radničkog dioničarstva u proces privatizacije državnih poduzeća, a da se zapravo uopće ne zna za koja se točno poduzeća pregovara, odnosno gdje je taj model provediv i postoji li za njega interes zaposlenika. Tek je početkom ovog mjeseca iz Vlade sindikatima dostavljen po prvi put pregled poduzeća i dioničkih udjela iz portfelja Hrvatskog fonda za privatizaciju, iz kojih se može nazrijeti u kojima bi od njih takvi programi dioničarstva potencijalno bili izvedivi.

Državni portfelj
Država ukupno u svom porfelju posjeduje dionice u 630 poduzeća, no samo u 117 njih državni su udjeli veći od 25%. Većinske udjele, pak, država još ima samo u 71 poduzeću. U tim je poduzećima najviše i prisutna ideja o organiziranju programa radničkog dioničarstva. No, u materijalima HFP-a naznačeno je kako od 71 poduzeća s većinskim državnim vlasništvom uvjete za provođenje radničkog dioničarstva zapravo ispunjava njih 26. U međuvremenu je jedna od tvrtki s tog popisa privatizirana, i to upravo prodajom većinskog udjela radnicima i menadžmentu tvrtke, a riječ je o iločkoj tekstilnoj industriji Iteks, pa se zapravo govori o 25 poduzeća u portfelju zrelih za provedbu radničkog dioničarstva. Riječ je o nekoliko zvučnih imena, poput Janafa, osiguravajućeg društva Croatia osiguranje, avioprijevoznika Croatia Airlines, Imunološkog zavoda, te zagrebačke elektroindustrije Končar. U tom je krugu i jedno od pet državnih brodogradilišta, pulski Uljanik, dvije luke, riječka i pločanska, županjska šećerana Sladorana, te šest hotelskih poduzeća – Hoteli Makarska, trogirski Hoteli Medena, HTP Korčula i HTP Orebić, te rapski Imperial i opatijski Liburnija Riviera Hoteli. U potonjem hotelskom društvu postoje, međutim, dioničke rezervacije, zbog neizvjesnosti vezanih uz sudske sporove s nasljednicima privatizacijskih fondova, SN i Dom holdingom, zbog kojih mjesecima stoji i realizacija nagodbe s lokalnim vlastima oko imovinskih sporova s Liburnijom, na ime kojih bi Grad Opatija stekao kontrolni paket u tom poduzeću. Osim navedenih tvrtki, moguće je programe radničkog dioničarstva provesti još u nekoliko manjih poduzeća, poput zagrebačke tvrtke za savjetovanje Croateh, velikogoričkog tekstilnog poduzeća Goričanka Nova, Instituta za sigurnost, Inženjerskog projektnog biroa, tvrtke za izradu krovnih konstrukcija Izomont iz Zagreba, prijevozničkog poduzeća Šped Beli Manastir, kao i dviju veterinarskih stanica, u Donjem Lapcu i u Gračacu, te Voćarsko-vinogradarske stanice iz Zagreba. To su ujedno i sva poduzeća u kojima država posjeduje većinski paket dionica, a koja ispunjavaju još jedan dodatni uvjet za realizaciju programa radničkog dioničarstva, a koji je Vlada unijela u svoj posljednji prijedlog zakona o privatizaciji. Riječ je o izuzimanju od prodaje dionica radnicima u onim poduzećima kojima je u posljednjih pet godina odobrena državna potpora, bilo u vidu otpisa duga prema državi ili povećanjem temeljnog kapitala pretvaranjem potraživanja u vlasničke udjele. Izuzeće od prodaje stavljeno je također i na dionice poduzeća koja su nesposobna za plaćanje u smislu Stečajnog zakona, dakle koja imaju nepodmirene obveze starije od 180 dana.

Ekonomski analitičar u Savezu samostalnih sindikata Hrvatske Mario Švigir ogorčen je tom novom odredbom u zakonskom prijedlogu, jer ona, pojašnjava, dodatno destimulira radničko dioničarstvo.
– Zbog te rigidne odredbe, koja nije postojala u ranijim varijantama zakona, za nas je prijedlog potpredsjednika Vlade Damira Polančeca sporan jer će većinu poduzeća iz državnog portfelja izuzeti iz prodaje radnicima pod posebnim uvjetima, dodaje Švigir. Među 70 poduzeća s većinskim državnim udjelom, naime, njih 18 primilo je u razdoblju od 2002. do 2006. godine državnu pomoć kroz sanaciju i konsolidaciju po odlukama Vlade, dok je čak 34 poduzeća imalo nepodmirene obveze u trajanju duljem od pola godine. Time je iz igre izbačen značajan broj poduzeća poput kutinske Petrokemije, u kojoj radnici već dugo pokazuju zanimanje za sudjelovanje u privatizaciji, potom slavonskobrodskog Holdinga Đuro Đaković, proizvođača obuće Borova, Jadroplova, mljekare KIM iz Karlovca, osječke tekstilne industije Slavonija MK, te praktično svih brodogradilišta izuzev Uljanika. U tom je statusu i hotelsko poduzeće Maestral iz Dubrovnika, u kojemu su lani zaposlenici i menadžment javnim pritiskom uspjeli zaustaviti privatizaciju, unatoč velikom iskazanom interesu investitora iz branše. Premda se već nekoliko godina kalkulira s ESOP programom u Končar elektroindustriji, u kojoj je Nadzorni odbor već načelno dao zeleno svjetlo za osmišljeni program, kroz koji bi radnici i menadžment stekli do 25% udjela, a koji podrazumijeva i ostanak države u vlasničkoj strukturi s kontrolnim paketom, čini se da u HFP-u računaju kako će model radničkog dioničarstva zaživjeti puno prije u nekim drugim tvrtkama nego u Končaru. Točnije, radi se o sedam poduzeća u kojima su već rezervirane dionice za zaposlenike. Redom, to su posljednji neprivatizirani poljoprivredno-prehrambeni kombinat Vupik iz Vukovara, Hoteli Makarska, u kojima se već dugi niz godina od HFP-a traži provođenje takvog modela privatizacije, potom hoteli Podgora i Živogošće, čija je prodaja upravo u tijeku, i to je oglašena po peti put i uz velike popuste, te trogirski hotel Medena i karlovačka mljekara KIM. U slučaju KIM-a i Vupika, zanimljivo, postoji i opaska HFP-a da je riječ o poduzećima s nepodmirenim obvezama prema državnim vjerovnicima starijima od 180 dana, što bi ih, logikom spomenute odredbe iz novog prijedloga zakona, također izuzelo od prodaje radnicima pod posebnim uvjetima.

Ova dva uvjeta, za drugog Vladinog socijalnog partnera, poslodavce, nisu sporni. Štoviše, oni od Vlade traže da se u zakon unese još jedan preduvjet za provedbu radničkog dioničarstva, a to je pozitivno poslovanje tvrtki kroz razdoblje od najmanje dvije godine prije provođenja programa. Kada bi se u obzir uzeo i taj kriterij, doista bi se suzio prostor za radničko dioničarstvo. Od 70 poduzeća s većinskim državnim udjelom, naime, većina su kronični gubitaši. Podaci HFP-a odnose se doduše na 2005. godinu, a po njima 48 poduzeća iz te skupine završilo je s gubitkom koji ukupno doseže iznos od 1,57 milijardi kuna, dok su 22 tvrtke tu godinu završile u plusu, s ukupnom dobiti od 252,6 milijuna kuna. Temeljni kapital tih 70 tvrtki procijenjen je, inače, na 18,3 milijarde kuna. Potencijalnih dioničara u poduzećima u kojima država ima većinski vlasnički udjel, prema podacima koji su predočeni sindikatima, ukupno je oko 43 tisuće zaposlenih. No, za pretpostaviti je da se najveći dio njih neće opredijeliti za uključivanje u programe kupnje dionica, bez obzira na predviđeni popust radnicima od 40% na tržišnu cijenu dionica. Većina radnika, što ističu i u sindikatima, kreditno je opterećena i nema potencijal za značajnije investiranje u dionice, unatoč predviđenim pogodnostima i njihovim stremljenjima da upravljaju tvrtkama u kojima su zaposleni. Posljednjih godina potvrdilo se nizom primjera da su takve ambicije radnicima omča oko vrata koje su se bili prisiljeni riješiti. Poučan u tom smislu bio je primjer osječke poljoprivredne tvrtke IPK Ratarstvo-stočarstvo, koja je na javnom natječaju prodana zaposlenicima, s tim da im je država otpisala značajna dugovanja kako bi tvrtka mogla profitabilno poslovati, no niti to nije bilo dovoljno, već su godinu dana kasnije, čim je istekao rok iz kupoprodajnog ugovora, dionice prodali privatnom investitoru, osječkom poduzeću Žito. Sličnu sudbinu doživjelo je niz radničkih pokušaja preuzimanja većinskih udjela u poduzećima, no unatoč tomu sindikati još uvijek žale što im Vlada povlaštene uvjete stjecanja dionica limitira na 25% temeljnog kapitala.

Prostora za eventualne programe programe radničkog dioničarstva ostaje još i u segmentu portfelja u kojemu država ima udjele između 25 i 49%, a takvih je poduzeća ukupno 46, s oko četiri tisuće zaposlenih. Međutim, HFP-ove stručne službe procijenile su da je radničko dioničarstvo provedivo u 34 takve tvrtke, uz napomenu da je samo u jednom poduzeću iz te skupine već izvršena rezervacija dionica za radnike, i to u slučaju hotelske kuće Modra špilja na Visu. U najvećem dijelu poduzeća iz porfelja HFP-a država ima udjele manje od 25%. Takvih je poduzeća ukupno 513, no više od polovice su tvrtke u kojima država za prodaju raspolaže s manje od 1% temeljnog kapitala, a za programe radničkog dioničarstva, s obzirom na ograničenja zbog državnih pomoći i nepodmirenih obveza, raspoloživo je tek 118 tvrtki u toj skupini s manjinskim državnim udjelima. Međutim, upućeni tvrde da je interes među zaposlenicima za programe radničkog dioničarstva zapravo sveden samo na poduzeća u kojima mogu steći kontrolne pakete. Upravo u tom segmentu koncentriran je i najveći broj prigovora sindikata na prijedlog Vlade, kojoj spočitavaju što ne jamči radnicima i upravljačka prava odmah po početku programa radničkog dioničarstva. Drugi je sporan moment najava besplatnog prijenosa kontrolnih dioničkih paketa na jedinice lokalne samouprave što će, strahuju sindikati, s jedne strane ograničiti prostor za radničko dioničarstvo i eventualno ulazak strateškog partnera, a s druge strane stavlja u neravnopravan položaj radnike, koji bi za razliku od gradova i općina dionice morali plaćati. Zbog svih tih detalja u sindikatima smatraju da je novi zakon o privatizaciji još prilično na klimavim nogama i daleko od faze ‘gotovog proizvoda’, ma koliko potpredsjednik Vlade Polančec uvjeravao da će se zakon uskoro naći u saborskoj proceduri. No, upravo njihovo svođenje cijele priče o radničkom dioničarstvu ukazuje da je koncept u svojoj biti krivo postavljen. Radničko dioničarstvo, što pokazuje praksa u razvijenim zemljama u kojima se taj model dugi niz godina uspješno primjenjuje, ima smisla ako je posrijedi likvidna dionica u stabilnim poduzećima koja kotiraju na burzama i koje su, dakle, utrživ vrijednosni papir. U Hrvatskoj se trenutačno model radničkog dioničarstva ne pokušava inaugurirati kao dodatni motiv zaposlenika za povećanjem vrijednosti poduzeća, nego se kao ključni motiv stavlja uspostavljanje kontrole nad poduzećima.

Dileme HUP-a i sindikata

Predloženi popust od 40% koji bi imali zaposlenici u programu organiziranog radničkog dioničarstva s udjelom od maksimalno 25% u temeljnom kapitalu, iznosio bi oko 10% gubitka ukupne vrijednosti tvrtke, te bi mogao negativno utjecati na ponašanje drugih vlasnika. Upozorenje je to krovne poslodavačke organizacije na Vladin prijedlog zakona o privatizaciji, čije se upućivanje na Vladu kontinuirano odgađa od ljetos, a po posljednjim najavama trebao bi se raspraviti na sljedećoj sjednici Gospodarsko-socijalnog vijeća, do konca veljače. Međutim, dok potpredsjednik Vlade Damir Polančec uvjerava javnost kako je taj zakonski materijal gotovo usuglašen, čini se da će se konačno usvajanje na Vladi i upućivanje Saboru novog zakona o privatizaciji još dodatno otegnuti. Polančecovim prijedlogom nisu zadovoljni ni sindikati, ali ni druga, poslodavačka strana, čiji su stavovi oko ovog pitanja dosad bili medijski zapostavljeni. Prema riječima glavnog direktora Hrvatske udruge poslodavaca, sam zakon je pozitivan iskorak, no HUP također ima i niz svojih prijedloga i zahtjeva. Tako krovna poslodavačka organizacija traži od Vlade da se organizirano radničko dioničarstvo tretira na ravnopravan način kao i druge oblike vlasništva, te da ga se ne dovodi u vezu s pravom na rad. Bilo bi pogrešno, smatraju HUP-ovci, da se sindikat pojavljuje kao zastupnik radničkog dioničarstva. Budući da su sindikati nedavno, na prijedlog predsjednika Vlade Ive Sanadera, dobili mogućnost imenovanja svog predstavnika u Upravni odbor HFP-a, i HUP od Vlade traži jednak tretman, odnosno svog predstavnika.

vrhunska prilika

Vrijedna lokacija uz Neretvu traži novog vlasnika, Grad Opuzen objavio natječaj

ubrzana digitalizacija

Bez njih nema ni struje ni interneta: zašto su kabeli postali najvažnija infrastruktura Europe