Rizici katastrofe tradicionalno predstavljaju jednu od potencijalno najopasnijih skupina rizika kojima društva za osiguranje upravljaju. Prema europskoj osigurateljnoj regulativi, Solventnost II, rizici katastrofe su podijeljeni u dvije osnovne kategorije, prirodne katastrofe i katastrofe uzrokovane ljudskim djelovanjem.  Kategorija koju ćemo promatrati u nastavku su prirodne katastrofe, a uključuju rizike oluje, potresa, poplave, tuče te slijeganje tla.

Prema navedenoj regulativi požar nije dio rizika katastrofe nego je najčešće uključen kao dio pokrića osiguranja imovine. Osnovna karakteristika rizika prirodnih katastrofa je vrlo niska vjerojatnost nastupa, no ukoliko dođe do realizacije takvog rizika štete u pravilu dosežu iznimno visoke razine. Vjerojatnost nastupa kojom se modeliraju rizici katastrofe su obično 0,5% ili 0,4%. Drugim riječima, društva za osiguranje očekuju pojavu katastrofalnih rizika jednom u 200 ili 250 godina.

Zbog čega je tako kada smo u samo posljednjih desetak godina doživjeli nekoliko takvih događaja? Glavni razlog se krije u rastu učestalosti pojave prirodnih katastrofa što dovodi do značajnih prilagodbi u poslovanju industrije osiguranja, koja je relativno brzo reagirala na nove okolnosti. Nažalost, ne možemo isto tvrditi za i državne administracije diljem svijeta, koje i dalje ne pronalaze efektivan način upravljanja rizikom prirodnih katastrofa.

Američki fond u deficitu
Kao primjer rizika prirodnih katastrofa promotrimo poplave koje su uslijedile nakon uragana Harvey (najveća šteta uzrokovana je nego poplavama koje prate uragane). Nadležna institucija u SAD-u je Savezna agencija za upravljanje u hitnim slučajevima (Federal Emergency Management Agency – FEMA), a zadužena je za provođenje Nacionalnog programa za osiguranje poplava (National Flood Insurance Program – NFIP). Cjelokupni koncept se i dalje zasniva na privatnom osiguranju od poplave gdje se dio plaćane premije prosljeđuje u državni fond čija je zadaća saniranje posljedica katastrofalnih poplava.

Dio premije namijenjene nacionalnom fondu računa se prema lokaciji zasebno za svaku policu osiguranja prema uputama NFIP-a. Ali, stope doprinosa računate prema lokaciji imovine nisu ažurirane niti prilagođene novonastalim uvjetima rastuće frekvencije prirodnih katastrofa. Takva tromost države nadalje dovodi do podcjenjivanja potrebnog doprinosa iz osiguranja te podkapitaliziranosti navedenog fonda. Fond godišnje ostvaruje 1,5 milijardi dolara deficita što ga dovodi do trenutne 24 milijarde dolara duga.   

Europska nekonzistentnost 
S druge strane, Francuska i Španjolska predstavljaju zemlje s najrazvijenijim nacionalnim programima koji zahtijevaju obvezno pokriće rizika pri čemu država pruža neograničene garancije u slučaju šteta. U Francuskoj osiguranici plaćaju dodatak na premiju osiguranja imovine koji je korišten u svrhu osiguranja od prirodnih katastrofa. Osiguratelji dodatno reosiguravaju rizike katastrofa najčešće u suradnji s reosigurateljem u francuskom državnom vlasništvu. Slučaj Španjolske se u velikoj mjeri podudara. Iznimku čini dodatak na premiju osiguranja imovine koja se u potpunosti prenosi društvu za upravljanjem rizikom prirodnih katastrofa, koji je također u državnom vlasništvu.

Nadalje, za svaki transferirani premijski dodatak, društva za osiguranje primaju proviziju koja se dodatno tretira kao porezna olakšica.   Švicarska aktivno upravlja rizikom prirodnih katastrofa, ali bez eksplicitne financijske pomoći države. Naime, nacionalno zakonodavstvo zahtijeva pokriće svih rizika prirodnih katastrofa kao standardni dio osiguranja imovine od požara. Dodatno, većina vlasnika nekretnina je zakonski dužna imati adekvatno osiguranje od požara i prirodnih katastrofa. Ostala razvijena tržišta osiguranja kao što su Njemačka, Italija i Velika Britanija ne provode nacionalne programe vezane za prirodne katastrofe. Pokriće rizika katastrofe je ponuđeno na privatnom tržištu osiguranja, a najčešće je dio polica osiguranja imovine koja zakonski nije obvezna.

Kojem je od navedenih modela najsličnija Hrvatska? Zakonom o sustavu civilne zaštite usvojena je Procjena rizika od katastrofa za Republiku Hrvatsku koja definira nekoliko katastrofalnih scenarija. Zanimljivo je kako su upravo rizici poplava, potresa i požara otvorenog tipa označeni kao nacionalni prioriteti, a dva su se manifestirala u posljednjih nekoliko mjeseci. Obrazac ponašanja države u slučaju prirodnih katastrofa je standardiziran bez obzira na vladajuću garnituru. Nulti korak predstavlja cjelokupno razdoblje prije nastanka štetnog događaja gdje država ne čini ništa nego se nada da šteta neće niti nastati. 

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Država kao superheroj
Ovo je razdoblje kada umjesto pasivnosti treba dominirati aktivno razvijanje modela upravljanja rizikom, fiskalnih i poreznih tretmana osiguranja te komunikacija sa svim sudionicima tržišta. Ako do prirodne katastrofe ipak dođe, država stupa na scenu u stilu superheroja i plasira odavno uvježbane medijske objave. Nakon toga tek dolazi prava katastrofa. Superheroj najavljuje kako će spasiti narod i namiriti štetu svima pogođenima. Tada svaka strategija upravljanja prirodnim katastrofama ostaje samo slovo na papiru, a zemlje zapadne Europe miljama daleko. Osiguranje nije potrebno kada je superheroj uvijek spreman uskočiti. Dakle, država uporno nastoji upravljati posljedicama umjesto da djeluje na uzrok problema.

Umjesto na saniranje šteta, fokus države se treba usmjeriti na poticanje građana da rizik prirodnih katastrofa prebace na tržište osiguranja. Zbog niskog dohotka, Hrvatska zasigurno ne može preuzeti model tržišnog osiguranja prirodnih katastrofa kao što je slučaj u Velikoj Britaniji gdje je svega oko 2% polica osiguranja od poplava potpomognuto državom. Ono što država može napraviti je komunicirati s tržištem osiguranja te pronaći odgovarajući model upravljanja prirodnim katastrofama, bilo da je riječ o subvencioniranoj premiji, poreznom tretmanu, nacionalnom fondu ili nekoj drugoj alternativi. Tek nakon što se definira valjani model možemo očekivati od građana da počnu mijenjati svijest o osiguranju kao alatu zaštite, a ne samo luksuznom trošku.