Žestoka retorika američkog predsjednika Donalda Trumpa i njegovih savjetnika vezano uz trgovinu i imigraciju dovela je do toga da se neki pitaju je li naša trenutna era globalizacije suočena s rizikom.

Ako to jest tako, postavlja se još relevantnije pitanje o tome hoće li kraj biti popraćen nasiljem. Tržišta dionica bilježe sve veću razdražljivost, uslijed prisjećanja prethodnih trenutaka kad je međunarodna ekonomska integracija doživjela obrat. Novi trgovinski ratovi ili vojni sukobi vjerojatno bi mogli rasplesti složene međusobne poslovne odnose koji od Drugog svjetskog rata rezultiraju prosperitetom. Tijekom prethodnih epizoda deglobalizacije, katastrofalni događaji poput Prvog svjetskog rata ili financijskog kolapsa koji se dogodio 1929. godine poremetili su tokove trgovine, financija i ljudi koji su prethodno spajali različite zemlje.

Jedan rezultat tih kriza bio je da su nacionalna pripadnost i državljanstvo postali ključnim komponentama političkog i društvenog života. Čini se da je moderno političko društvo predisponirano prema deglobalizaciji. Ta je sklonost kroz povijest uvijek bila potaknuta promjenama u emocionalnoj uravnoteženosti društva. Novi vođe često izrastu iz društvenih previranja, a njihov upravljački mentalitet dovodi do naglih, kratkovidnih, nekonzistentnih i s ostalih aspekata loših odluka. Kad loše donošenje odluka u jednoj zemlji nepovoljno utječe na ostale zemlje, ono može biti okidačem za nastajanje začaranog kruga odmazde i eskalacije.

Strah kao plaća za pohlepu
Tijekom prošlog stoljeća, ponajprije su tri emocije povezane s tim potaknule reakcije protiv globalizacije, poput straha, sumnje i anomije. Općenito, rasprostranjeni strah od financijskih gubitaka ili opasnosti koje predstavljaju ostale zemlje, odražavaju dublju anksioznost nekog društva vezano uz svijet koji je izložen kontinuiranim promjenama.  Tijekom 1980-ih, financijski analitičar James Montier stvorio je kazalo "straha i pohlepe", u kojem uzajamno djelovanje pohlepe i straha od gubitka u potpunosti pokreće tržišno raspoloženje.

Montierova središnja ideja bila je da potencijal za strah raste usporedno s vidljivom razinom pohlepe. Stoga je kroz povijest strah bio plaća za pohlepu, baš kao što je smrt, u kršćanskoj teologiji, plaća za grijeh. Treba se prisjetiti da su svim najvećim vojnim sukobima u dvadesetom stoljeću prethodile financijske krize, kojima su pak prethodila razdoblja divljeg izobilja. Krah iz 1907. godine prethodio je Prvom svjetskom ratu; dok je krah iz 1929. godine prethodio europskoj bankarskoj krizi 1931. godine, a Velika depresija prethodila je Drugom svjetskom ratu.  

Gnjev prema manjinama
Druga emocija koja pokreće deglobalizaciju, sumnja, može stvoriti zamku.  Tijekom razdoblja podvlačenja crte nakon financijske krize, za one koji su iz nje izišli kao pobjednici, često se također vjerovalo da su krivci. U nekim slučajevima, javnost usmjeri svoj gnjev prema drugoj zemlji; u ostalim slučajevima, ona se usredotoči na etničke manjine ili društvene skupine poput financijskih elita. U prvoj polovici dvadesetog stoljeća, Židovi su bili najčešća ciljana skupina, dok su tijekom azijske financijske krize iz 1997. godine, bili izdvojeni kineski trgovci na Filipinima, u Maleziji i Indoneziji. Sumnjičavost se također može povećati uslijed sigurnosnih pitanja.

Prije Prvog svjetskog rata, brojni Londončani brinuli su da su njemački konobari u restoranima špijuni, a nekolicina njih je nesumnjivo to i bila. U današnje vrijeme, brojni Europljani pate od bojazni vezanih uz izbjeglice i radikalizaciju u islamskim društvima čiji razmjeri nisu proporcionalni u odnosu na stvarnu prijetnju. Strah i sumnja rastu kad procesi globalizacije nagrizu temeljne vrijednosti, izvore smisla (poput tradicionalnih zanimanja) i načina života. U naprednim industrijskim zemljama, reakcija protiv migracija i trgovine često se formulira ili kao pitanje "spašavanja" radnih mjesta ili obeštećenja globalizacijskih "gubitnika." No, u oba slučaja, reakcija zanemaruje činjenicu da nema nikakvih novih decentnih radnih mjesta koja bi mogla biti izvorom smisla i identiteta. To predstavlja problem barem od kad se počela ubrzavati masovna industrijalizacija u devetnaestom stoljeću.

Godine 1862. Fjodor Dostojevski započeo je svoju klasičnu priču o životu u zatvoru, Kuća živih mrtvaca, hvalospjevom važnosti rada – čak i za one u sibirskim kažnjeničkim kolonijama. On je primijetio da uobičajene aktivnosti kao što su stvaranje nekog predmeta ili čak čišćenje sobe mogu stvoriti osjećaj dostojanstva. Međutim, besmislen težak rad dodijeljen zatvorenicima – poput kopanja, a zatim zatrpavanja rupa – imao je suprotni učinak: njegov je zadatak bio uništiti njihovo dostojanstvo i poništiti njihovu svijest o njima samima.

ZELENO GOSPODARSTVO

‘Prihode od tradicionalne djelatnosti ulažemo u obnovljive izvore energije’

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Izoliranost i napuštenost
Povijest pokazuje da će hvatanje u koštac s emocionalnim korijenima deglobalizacije nalagati ogroman podvig društvene imaginacije. Zadatak koji imamo pred sobom nije ništa manji od ponovnog uspostavljanja univerzalnog osjećaja ljudskog dostojanstva i smisla. Danas su financijski tokovi manji nego prethodno financijskoj krizi iz 2008. godine; također, nakon 2014. godine, međunarodna je trgovina zabilježila sporiju stopu rasta nego proizvodnja prvi put nakon Drugog svjetskog rata.

Usprkos naporima poput kineske inicijative Jedan pojas, jedan put, čiji je cilj ujedinjenje Euroazije putem infrastrukture i ulaganja, pojmljivo je da je svijet dosegao "vrhunac financija" i "vrhunac trgovine" te, možda, i "vrhunac globalizacije." Ipak, postoji jedno od najvažnijih područja međunarodne povezanosti koje ne pokazuje nikakvih znakova kretanja silaznom putanjom: radi se o razmjeni informacija. Globalni protok podataka nastavit će s rastom, predstavljajući rastući udjel ekonomske vrijednosti. No, može li digitalna globalizacija također stvoriti nove izvore smisla? Eksperimentalni umjetnici i stručnjaci za društvene medije rekli bi da može. Međutim, ako nova međusobna povezanost ima paradoksalni učinak i uzrokuje da se ljudi osjećaju još izoliranijima i prepuštenijima samima sebi, ti će ljudi bilo kojeg dana izabrati prethodno zamišljene izvjesnosti umjesto globalizacije.

© Project Syndicate, 2017.