Prošlo je deset godina otkad je financijska kriza poprimila međunarodne razmjere. Do srpnja 2007. godine, činilo se da je hipotekarna kriza kredita odobrenih klijentima s niskim kreditnim rejtingom problem striktno vezan uz SAD. No tada su Landesbank Sachsen i IKB Deutsche Industriebank, dvije regionalne njemačke banke u javnom vlasništvu, trebale biti spašavane i odjednom je postalo jasno kreatorima politika u kojoj je mjeri globalni financijski sustav postao međusobno povezan.

Posljedice 2007. godine još se uvijek osjećaju. Njena najrazornija i najdestruktivnija posljedica bila je stavljanje težišta na nekonvencionalne monetarne mjere. Nažalost, kad su kreatori politika davali sve od sebe u potrazi za "velikim bazukama" prije jednog desetljeća, pripremili su pozornicu za povratak jednog starog lika: lika snažnog čovjeka spremnog za povlačenje okidača. Na vrhuncu financijske krize, političari su zasigurno s pravom zaključili da se ne mogu pouzdati u uobičajen način poslovanja. Središnje banke morale su osigurati likvidnost u ogromnim razmjerima, dok su vlade trebale doprinijeti takvim nastojanjima monetarne politike putem fiskalne ekspanzije. 

Neizmjenjive loše odluke
Sukladno tome, prije svega Kina i SAD, pokrenule su program stimulansa velikih razmjera 2008. i 2009. godine. Neke od izvanrednih mjera provedenih kao reakcija na financijsku krizu pokazale se se kao loše koncipirane te su stoga bile napuštene ili revidirane. U SAD-u program pomoći posrnulim kompanijama pod nazivom Troubled Asset Relief Program (TARP), kojega je bivši predsjednik George W. Bush pretvorio u zakon u listopadu 2008. godine, isprva je bio program putem kojeg je američko ministarstvo financija kupovalo problematičnu imovinu, uveliko stečenu putem hipoteka, izravno iz financijskih institucija. No, to se pokazalo složenijim od onoga što se u početku činilo, te, unutar nekoliko tjedana, vlada je jednostavno umjesto toga rekapitalizirala američke banke.  

Ostale loše odluke nisu se tako lako mogle izmijeniti. Nadjući se da će spriječiti masovno povlačenje novca iz banaka, Irska vlada ponudila je sveobuhvatno jamstvo za sve bankovne depozite. Tom jednom unilateralnom odlukom, Irska je destabilizirala ostatak Europe. Odjednom su se ostale vlade trebale bojati da će njihovi vlastiti deponenti masovno pobjeći u na taj način podržane irske banke (bez obzira što je trošak jamstva bio suviše velik da bi ga irska vlada mogla snositi). Ipak, sve u svemu, reakcija na financijsku krizu bila je zapanjujuće uspješna i oni koji su ju predvodili s pravom su zaslužili da ih se potapša po ramenu jer su spriječili ponavljanje Velike depresije. 

Birokratski pristup
Međutim, budući da su nekonvencionalne politike bile u tolikoj mjeri učinkovite, trenutno ih smatraju prikladnim i neophodnim odgovorom na bilo koji problem, dok se zaštita ustavnim odredbama sve više smatra beznačajnim birokratskim pitanjem. Već je  2008. godine, bivši predsjednik Federalnih rezervi Paul Volcker upozorio da se Fed nalazi na "samom rubu svojih zakonskih i implicitnih ovlasti." Naravno, neki bi se mogli zapitati zašto neki kreator politika ne bi ignorirao takav hod po rubu u korist dobrobiti neke zemlje.

Međutim, pozivanje na salus populi suprema lex – načelo da bi zakoni trebali odražavati javni interes – samo je zastarjeli način opravdavanja autokracije. Doista, tko može reći što je najviše u javnom interesu, a da ne spominjemo pitanje određivanja najvišeg prava SAD-a? Sukladno stajalištu koje prevladava nakon krize, moćni vođa može i trebao bi sam riješavati sva pitanja.  Takav je pristup već bio očigledan u reakciji ruske vlade na pad cijena aluminija 2009. godine, kad je uslijed zatvaranja radnih mjesta i neisplaćenih plaća došlo do protesta velikih razmjera u postrojenju u Pikalevu.

Kad je tadašnji premijer Vladimir Putin obišao Pikalevo, napravio je predstavu ponižavanjem vlasnika postrojenja, oligarha Olega Deripaske, nazvavši ga "žoharom."  Putin nije najavio nikakvu novu politiku koja bi pomogla ruskim radnicima; unatoč tome, njegova predstava u postrojenju Pikalevo pozdravljena je kao smiona potvrda državne vlasti suočene s kapitalističkim viškom vrijednosti. Snažni ljudi obično teže tome da se predstavljaju kao ljudi s jedinstvenom sposobnošću za rješavanje određenog problema. 

Nagrižene norme
U slučaju predsjednika Filipina Rodriga Dutertea, to znači "rat protiv droge" koji je doveo do tisuća izvansudskih ubojstava. Putin i turski predsjednik Recep Tayyip Erdo?an opravdavaju svoje politike u kontekstu borbe protiv terorizma. Mađarski premijer Viktor Orbán formulirao je svoje autokratsko ponašanje kao neophodnu reakciju na domaću financijsku krizu. Stavljanjem težišta na jednu usku "krizu," ti vođe zaslužni su za način razmišljanja u kojem svi ostali problemi postaju krize koje nalažu neodložno, učinkovito i neograničeno djelovanje.  

ZELENO GOSPODARSTVO

‘Prihode od tradicionalne djelatnosti ulažemo u obnovljive izvore energije’

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Suvereni vođa "treba" djelovati snažno i energično kako bi zaštitio određene ugrožene interese. To često podrazumijeva simbolične geste. Primjerice, 1930. godine, američki zakon o carinama pod nazivom Smoot-Hawley Tariff Act izdvojio je švicarske satove, japanske proizvode od svile i ostatak uvoza proizvoda koji su bili smatrani nacionalnim ikonama.  Razmislite o prijetnji američkog predsjednika Donalda Trumpa vezano uz uvođenje carina na uvoz tvrtkama BMW i Mercedes-Benz: dva brenda visoke vidljivosti koja se odmah povezuju s Njemačkom. Kao reakcija na Trumpove prijetnje, Europa se također s uspjehom priklonila politici simbolizma. Ako Trump ustraje u provedbi svojih namjera, Europska unija mogla bi se osvetiti kroz bourbon viski, izrazito američko žestoko piće koje se uveliko proizvodi u Kentuckyju.

Nažalost, takav pristup stvorio je političko okruženje u kojem su uspostavljene norme nagrižene, a nikakve nove norme nisu ih zamijenile. Britanski novinar, rođen u Sovjetskom Savezu, Peter Pomerantsev, izrazio je to na najbolji mogući način u naslovu svoje sjajne knjige o životu nakon raspada Sovjetskog Saveza: Ništa nije istina i sve je moguće. U ovom trenutku, kad se kriza normalizirala u trajno stanje, svi mi živimo nakon raspada Sovjetskog Saveza.

© Project Syndicate, 2017.