Čitav niz proizvođača radi lošije proizvode za istočnoeuropske zemlje. Ta spoznaja je konačno stigla i do zapadnih medija. Njemački proizvođač Bahlsen je sada objavio: ubuduće će postojati samo jedan, "europski" keks.

Kako piše Deutsche Welle, optužbe su krenule iz instituta za analizu proizvoda u Mađarskoj i Slovačkoj (Lošija roba za samoposluge istoka Europe?), ali ubrzo je to postala i politička tema Višegradske skupine: čitav niz međunarodnih koncerna na tržištu Europske unije pod istim nazivom nudi posve različite proizvode: u pravilu su to kvalitetniji proizvodi za Zapad, a za Istok proizvodi s daleko više aditiva, aroma umjesto prirodnih sastojaka i nekvalitetnih, odnosno jeftinijih sastojaka umjesto "pravih".

Optužba je na političkoj razini upućena Europskoj komisiji, ali i zapadni mediji su otkrili da ipak ima istine u takozvanom "Nutella sukobu" – nazvanom po poznatom čokoladnom namazu čiji se sastojci, pa čak i okus, znatno razlikuju, ovisno o zemlji gdje se prodaju. Nedavno je i njemačka radijska i televizijska postaja WDR objavila reportažu o nizu, prije svega prehrambenih proizvoda, koji pod istim nazivom imaju posve drugačiji sastav na istoku i na zapadu Europe. Poznato je i da to nije slučaj samo kod hrane: na primjer i kozmetički proizvodi se po sastojcima znaju razlikovati, ovisno jesu li namijenjeni "bogatom" Zapadu ili "siromašnom" Istoku – makar se nerijetko baš na istoku još skuplje prodaju nego na zapadu.

Dopisnik postaje ARD iz Bruxellesa Ralf Sina je ovog tjedna otkrio kako je barem jedan njemački proizvođač ne samo priznao tu praksu, nego je objavio da toga više neće biti: proizvođač keksa Bahlsen, poznat na primjer po keksima Leibniz, najavio je kako će ubuduće u keksima "s maslacem" doista biti maslac i da će sastojci biti identični, bez obzira gdje u EU-u kupili njihove kekse.

Upravo je Bahlsen uvijek iznova bio primjer poduzeća koje na upravo drastičan način – teško je naći neki drugi izraz, vara potrošače u istočnoj Europi: za zapadne potrošače je u keksima doista bio maslac, ali za "siromahe Europe" je u njima uglavnom bila palmina mast i arome maslaca. Palmina mast zvuči rijetko i egzotično i doista se na njoj kuha, prži i peče u gotovo čitavoj jugoistočnoj Aziji.

Ali to prirodno ulje specifičnog okusa, u svježem obliku  ponešto crvenkaste boje, jedva se može usporediti s rafiniranim masovnim proizvodom koje se nudi svjetskom tržištu – za kojeg postoji sumnja da je štetno i za ljudsko zdravlje. A povrh toga je upravo beznadno jeftino. Mnogo jeftinije od maslaca, jeftinije je i od svake druge masnoće koja je koliko-toliko podesna za prehranu: urod uljane palme daje tri puta više ulja nego uljana repica, a u usporedbi sa sojom je dovoljna samo šestina površine da bi se dobila ista količina ulja.