Ako uspije privući ciljanih 50 tvrtki u svoju novu kotaciju namijenjenu jednostavnijem prikupljanju kapitala u pet godina, Zagrebačka će burza napraviti revoluciju.

Dva su razloga za to. Prvi je što bi to značilo da je tipičan vlasnik hrvatske tvrtke koja zapošljava više od 100 ljudi spreman "u svoje dvorište" pripustiti tamo neke investitore koji su mu darovali milijune eura, a od njega traže samo da ih redovito izvještava što i kako radi. To bi značio raskid s postojećim "šta te briga šta ja radim u mojoj firmi" principom kojem već godinama svjedočimo kod većine tvrtki koje su prije 20-ak godina morale uvrstiti svoje dionice na domaćoj burzi.

Rijetke među njima njeguju korektne odnose s ulagačima koji su kupili njihove dionice. Takve se tvrtke doslovno mogu nabrojiti na prste dvije ruke. Netko bi mogao reći "ali hej, nova će kotacija privući mlade poduzetnike koji razumiju tržište i investitore". No, zamka se u ovom slučaju skriva u povjerenju, odnosno u njegovu nedostatku. Prosječnom hrvatskom ulagaču u dionice – izranjavanom kroz godine razvodnjavanjima udjela kroz dokapitalizacije, istiskivanjem od strane većinskih dioničara ili nemogućnosti da sudskim putem naplati odštetu za nesavjesno poslovanje uprave tvrtke čije dionice posjeduje – sada se dogodila i priča s Agrokorom kao svojevrsni šlag na tortu.

Skandal sa sumnjom u istinitost financijskih izvješća Agrokorovih tvrtki duboko je potkopao povjerenje na tržištu jer ako se to dogodilo u najvećoj kompaniji u zemlji, što očekivati od nekog tko je pokrenuo tvrtku prije dvije-tri godine. Projekt Zagrebačke burze hvale je vrijedan, ali je problem što se događa na "brdovitom Balkanu".