Nakon 70 godina vladavine, 13.11.2016. umro je jedan od najdugovječnijih vladara na svijetu, kralj Tajlanda, Bhumipol Adulyadej. Tijekom njegove vladavine Tajland je doživio preobrazbu iz jedne od najsiromašnijih zemalja jugoistočne Azije u jednu od najbogatijih i najrazvijenijih zemalja te regije, mada to u okruženju zemalja kao što su Laos, Myanmar ili Kambodža i ne zvuči toliko komplicirano. Ipak, pod pritiskom stalnih pučeva, korumpiranih vlada, ratova u okruženju i općenito nestabilne političke situacije u tom dijelu svijeta taj poduhvat nije zanemariv pogotovo ako uzmemo u obzir da kralj Bhumipol nije imao veliku političku moć već je njegov utjecaj bio prije svega onaj vrhunskog moralnog autoriteta i često medijatora između sukobljenih strana čiji se glas itekako poštivao.  

Unatoč čestim pučevima, a Tajland je visoko pri vrhu pokušanih i uspjelih 2016. godine Tajland ili zemlju osmijeha posjetilo je više od 30 milijuna ljudi a među njima je i svake godine sve više Hrvata. Pitanje koje se postavlja je što je to što svake godine vuče toliki broj ljudi u tu azijsku zemlju, jesu li to kićeni hramovi, arhitektura, džungle i plemena na sjeveru ili pak rajske plaže na jugu? Dok noć pada na Bangkok, gledam crne i tople vode rijeke Chao Praye koje polako putuju na jug, tamo gdje je sve i počelo. Mala grupica američkih vojnika 1960-ih dobila je dopust od sve težih okršaja u susjednom Vijetnamu u malom ribarskom seocetu Pataya udaljenom nekih 150 kilometara južno od Bangkoka. Iako su mogli birati između Manile, Tokija, Sydneya, Havaja, Penanga, Kuala Lumpura i još nekih gradova, većina američkih vojnika odabrala je Bangkok.

Nakon što su proveli nekoliko tjedana u idiličnoj uvali koja im se zacijelo činila kao raj nakon zasjeda, bombi i smrti koja im se smiješila u vijetnamskoj džungli, vijest se proširila i Pataya uskoro postaje središte za odmor i rekreaciju umornih američkih vojnika. Ono što ih je privuklo upravo Bangkoku i Patayi je činjenica da je sex i to često i sa maloljetnim djevojkama bio vrlo jeftin i vrlo pristupačan a sve to uz obilje alkohola i droga koje su također bile praktički legalizirane. Gradska administracija brzo je uvidjela problem i pozabavila se s njim na načina da je Bangkok transformirala u grad koji je spreman prihvatiti sve američke vojnike – "sex turiste" koji su bili voljni potrošiti svoje teško stečene dolare u vijetnamskom ratu. Već 1973. godine bilo je više od 70000 američkih vojnika na dopustu u Bangkoku. U vrlo kratkom roku izgrađuju se hoteli i barovi – povijest Bangkoka kao svjetske prijestolnice prostitucije mogla je započeti. Primjera radi, za samo 5 dolara dnevno mogli ste dobiti noćenje, 24-satnu uslugu, a u okolnim barovima egzotičnu masažu i striptiz.  

Prestankom rata u Vijetnamu i politička situacija se polako stabilizira pa krajem sedamdesetih dolazi do pravog turističkog buma. Tajland postaje in mjesto i milijuni turista pretežno iz zapadne Europe i Amerike dolaze u taj tropski raj. Ipak, velika većina nije dolazila niti zbog pozlaćenih hramova niti bogate istočnjačke kulture već zbog činjenice da je prostitucija praktički legalna. Umorna i iscijeđena radnička klasa postratne zapadne Europe dolazila je po svoju iluziju egzotične ljubavi. Prostitucija i sve što je vezano uz nju polako se širi i na ostale dijelove zemlje pa i tisuću kilometara udaljen sjever, uskoro Tajland postaje nekakav degenerirani porno-lunapark, a ta uloga ga nažalost prati i danas.  Budući da se dobre vijesti brzo šire, a one loše još i brže, Tajland se uskoro morao suočiti i sa pojavom masovnog turizma. Možda i najbolji primjer utjecaja te vrste turizma na lokalnu zajednicu je otok Koh Phangan i jedna mala plaža koja se zove Haad Rin.  Godine 1979. jedan dvadesetogodišnjak zaputio se na jug Tajlanda u potrazi za netaknutim otocima i plažama koje se skrivaju u tajlandskom zaljevu.

Nakon nekog vremena iskrcao se na tada još turistima neotkrivenom otoku Koh Phangan. Nakon što je proveo nekoliko dana istražujući otok naišao je na djevičansku plažu. Nekoliko kilometara duga, pješčana plaža oplakivana toplim vodama vjerojatno mu se činila poput izgubljenog raja. Nekoliko mjeseci koje je proveo tamo u društvu lokalnih ribara proletjeli su i došlo je vrijeme da krene dalje. U tom predinformatičkom dobu bez društvenih mreža zakleo se da neće nikome govoriti o svom otkriću ,nacrtao je mapu plaže da se može vratiti i napustio otok. Međutim svoje otkriće ipak je podijelio je sa prijateljem i već za nekoliko godina na plaži je živjela zanimljiva skupina umjetnika, hipija, putnika koji su se također zavjetovali da nikome ne govore o svom malom djeliću raja. Na tim temeljima se bazira i film "The Beach" sa Leonardom di Caprijom. Legenda kaže da je jedan par morao krenuti nazad u Europu i cjelokupno društvo odlučilo im je pripremiti zabavu, budući da je bio pun mjesec, nazvali su to "full moon party", na tom prvom "full moon" partiju prisustvovalo je dakle dvadesetak ljudi sa jednom gitarom i nekoliko boca vina.

Godine 1999. plaža Haad Rin je poznata u cijelom svijetu i na "full moon party" došlo je oko 10.000 ljudi, plaža je puna jeftinih hotele, barova, salona za tetoviranje i naravno prostitutki. Uz zaglušujuće zvukove techna, rave počinje u sumrak, tisuće mladih pleše i pije do jutra kad se tek zapravo vide znakovi uništenja. Tisuće i tisuće boca plivaju u nekad čistom moru koje služi i kao otvoreni zahod sa vjerojatno najljepšim pogledom na svijetu, polumrtva tijela leže u plićaku, policija odvodi nervoznije a bolničari one koje su se rasjekli ili jednostavno ne mogu doći sebi od naporne noći. Danas je vrlo teško ako ne i nemoguće naći otoke i plaže u Tajlandu pa čak i na samom jugu koji nisu proveli užurbanu apartmanizaciju i na neki način uništili nekada djevičanske plaže i ribarske zajednice koje su živjeli na njima. Svemu je pogodovao i katastrofalni tsunami koji je pogodio Tajland 2004 godine, golemi valovi jednostavno su izbrisali sa lica zemlje ribarska sela a zahvaljujući korupciji lokalnih moćnika, zemlja koju su posjedovali generacijama nikada im nije vraćena već su na tim mjestima vrlo brzo niknula apartmanska naselja i hoteli bogatih i moćnih pojedinaca i korporacija najčešće iz Bangkoka.  Na sjeveru postoje i manje zagušena mjesta. Moj prijatelj i vodič Nan i ja sopćemo dok se probijamo uskim stazama kroz džunglu, iako je još uvijek rano i sunce se tek probija kroz krošnje iznad nas, više nismo toliko mladi ali smo dovoljno ponosni da to ne priznamo jedan drugom.

Ipak vrućina i sparina uzimaju danak te prvi posustajem tražeći pogodan kamen za odmor. Nan je pripadnik plemena Karen i kao dijete je iz Myanmara došao u Tajland bježeći od rata koji je bjesnio između Karena i vojne hunte. Iako Nan kaže da Kareni svoje porijeklo vuku iz Mongolije, vjerojatnije je da su sva ta plemena dio pranaroda koji se tijekom tisućljetnih migracija spuštao iz Tibeta preko Indije i Kine da bi se na kraju puta nastanili upravo u Tajlandu i okolnim zemljama. Načini gradnje kuća, religijska uvjerenja (šamanisti i animisti), činjenica da žive najčešće na vrhovima planina izolirani od ostatka svijeta samo su neka od priloga za tu tvrdnju. Nastavljamo put prema selu plemena Akha, sunce je već odavno prešlo vrhunac i sada nesmiljeno prži nad našim glavama. Nakon nekoliko sati dolazimo do sela, iza nas veličanstveno, crveno sunce zalazi za planine obližnjeg Myanmara i napokon odmor.

Dok sjedimo uz vatru ispred kuće seoskog šamana Abiye – pa pijemo izvrstan rižin viski i pričamo. Budući da se znamo skoro dvadeset godina vidim da je Nan zabrinut a uskoro shvaćam i zašto. U selu gotovo da i nema djece a ista slika nas je pratila i u prijašnjim selima kroz koje smo prolazili. Razlog je vrlo jednostavan, život u planinama je težak, iako većina posjeduje solarne panele, struje baš i nema kao ni svih lagodnosti modernog života, Tajlanđani plemena smatraju nazadnima i ne odobravaju njihov način života pa mnogi nemaju čak ni državljanstvo iako su rođeni i žive ovdje već generacijama, to naravno znači da nemaju ni prava kao što ih ima svaki državljanin Tajlanda.

RAZVOJ

‘Prodaja, operativa i financije konačno u istom ritmu’: Razgovor s Brigitom Kovačević (Intera) i Vericom Jurković (Datalab Hrvatska)

Konditorska industrija

Stevan Vujošević otkriva zašto je čokolada i dalje luksuz

Sve to naravno utječe na mlade koji u sve većem broju odlaze iz sela počesto zavarani društvenim mrežama, televizijom i iluzijom o blještavilu i mogućnostima koje im se otvaraju u gradovima pa tamo i odlaze pokušavajući osigurati egzistenciju. Budući da pravno nisu državljani Tajlanda najčešće dobivaju slabije plaćene poslove ili uopće ne budu plaćeni pa mnogo njih završi u alkoholizmu ili drogi. Pala je noć i vatra polako pucketa ispred koliba. Uživam u društvu ovih ljudi čiji način života polako, ali neumitno nestaje i osjećam da sam za svih svojih boravaka ovdje doživio onaj iskren osmijeh koji toliko nedostaje današnjem čovjeku. I dok me Abija-pa gleda, razmišljam o korupciji, masovnom turizmu, bahatosti lokalnih moćnika i iseljavanju mladih i shvaćam da me to na nešto neodoljivo podsjeća. Nekoliko dana kasnije ogromni A 380 uzdiže se iznad grada i letim kući, u Hrvatsku koja bi se uskoro uz malo truda medijskih stručnjaka slobodno mogla nazvati – europski Tajland! 

Manje gužve

Na sjeveru autentičan život
Kada se čovjek zasiti vrućine i gužve Bangkoka ili turistima prenatrpanih otoka pogled usmjeri na sjever. Nekih 1000 kilometara sjevernije ipak još ima mjesta koja nisu metastazirala i gdje utjecaj turizma još nije toliko jak. Ovdje se još može naići na koliko toliko autentičan život ukoliko znate gdje treba ići. Na sjeveru je i zloglasno područje Zlatnog trokuta, tromeđa Myanmara, Laosa i Tajlanda, područje opijuma i krijumčara, slonova i džungla u kojima i danas žive plemena Karen, Akha, Mon, Lisu, Yao, Lahu.