Poticanje razvoja i podržavanje sistemski važnih kompanija za gospodarski razvoj neke države ne bi uopće trebali biti sporni. Rasprava kroz neoliberalni okvir o nemiješanju države u gospodarstvo u svim manje ili više razvijenim državama svijeta pada u vodu na jednoj ili dvije stepenice, a one se zovu bruto društveni proizvod (kroz koji se uostalom puni državna blagajna) i zaposlenost. Bez da su ta dva koraka sigurna niti jedna država na ovom svijetu ne može govoriti o prosperitetu i napretku.

I legitimna je to postavka dok god se raspravlja o sistemskim kompanijama u okviru strategije državnog razvoja – strategije koja nadilazi interese jedne korporacije (bez obzira na njezinu veličinu), a u sebi čini onaj osnovni nacionalni moment razvoja društva u globalu.

Nedostatak vizije

Primjera za to u svijetu je bezbroj – od američkog spašavanja General Motorsa, preko njemačke brige oko Opela do talijanske pomoći banci Monte dei Paschi di Siena. Ali u svim tim primjerima vidi se još jedan čimbenik, a to je jasna državna vizija razvoja koja uključuje neki sektor i kompanije koje u njemu posluju.
U Hrvatskoj problem iz te vizure nije spašavanje sistemski važnih kompanija već nedostatak sistematičnosti u razvojnoj strategiji države. Bez te sistematičnosti, ili bolje reći dugoročnosti, spašavanje bilo koje sistemske kompanije nije onakvo kakvim se prikazuje jer u okvirima u kojima ne postoji zacrtani sistem (nacrt i jasan okvir razvoja) ne mogu postojati ni sistemski važne kompanije.

Vidi se to sada i na primjeru Agrokora koji je rastao uz jasnu viziju svog osnivača Ivice Todorića, ali bez naslanjanja na jasnu državnu strategiju rasta. I kada je došlo vrijeme da se Agrokor pomaže kao sistemski važna kompanija on je ponovno pomagan zbog svoje veličine, a na zbog državne strategije koja je bila usmjerena na proizvodnju, poljoprivredu, trgovinu ili bilo što od navedenog. Dalo bi se zaključiti da je slučaj Agrokor prije svega posljedica nedostatak vizije onih koji vode državu jer pomaganje velikim sistemima bez sistemske strategije je jednako kao i bacanje novca u bunar bez dan u nadi kako će se vaše želje ispuniti.

I mogle su, jer da budemo krajnje otvoreni – da je Agrokor bio zadužen u manjem postotku ili možda svoju robu na strana tržišta izvozio uz povoljni tečaj kune te time preživio u obliku u kojem je poslovao godinama država bi vjerojatno ostvarila svoje želje o prosperitetu. Međutim, to ne znači da bi ostvarila zdravi planirani rast. Jer nama se rast uvijek događa zbog povoljnih kretanja na tržištu, podjednako kako se događa pad zbog negativnih trendova. Nedostatak jasne vizije opet je problem kao i u svim drugim stvarima. Počevši od obrazovanja, preko kulture do gospodarstva, naš put nema kontinuiteta. Stvaranje Googla, Facebooka, Opela ili Tesle nije bilo lako i preko noći. Uz snažne vizionare na čelu kompanija tu je i državno određenje hoće li se unutar sistema stvarati IT divovi, automobilska industrija ili prehrambene kompanije. Države koje sistemski stvaraju povoljno gospodarsko okruženje podjednako sistematično potpomažu i ako treba i spašavaju za isti taj sistem važne kompanije.

Posljednje upozorenje

Države koje lutaju od proklamacije o “zemlji znanja” do izreka “pa mi smo hranili cijelu Austro-Ugarsku” obično rastu slučajno kao što im i sistemske tvrtke padaju ili rastu slučajno jer niti ne poznaju drugi sistem u kojem bi sofisticirano bile usmjerne na rast u jednom ili dva segmenta, a ne u svima – dok balon ne pukne. Slučaj Agrokor trebao bi biti posljednje upozorenje onima koji su odlučili da će probati stvoriti dugoročan sistem u kojem možemo poticati i sistemske kompanije, ali prema zadanoj viziji. 

energetska tržišta

Provokativni plan za novu eru europske energetske neovisnosti

Stvarni svijet

Roditelji vs. algoritmi: Evo kako roditelji mogu preuzeti kontrolu