Stogodišnjica ruske revolucije ove godine podudara se s Trumpovom revolucijom u Sjedinjenim Američkim Državama, koja je i sama uslijedila nakon Brexit revolucije u Velikoj Britaniji. Poput boljševika 1917. godine, politički pokreti iza Trumpa i Brexita smatraju se predvodnicima međunarodne pobune – ili onoga što bivši vođa Neovisne stranke Velike Britanije Nigel Farage naziva "velikom globalnom revolucijom."

No, današnji pobunjenici trebali bi razmisliti o povijesnim lekcijama. Ruska revolucija u ogromnim se razmjerima odrazila na ljudske živote i blagostanje i malo je modernih povjesničara koji misle da je ona donijela išta konstruktivnog.  Pa ipak Lenjin je bio politički pionir koji je shvatio da se revolucionarni pokreti usredotočuju na nepopularnu, ali krajnje neophodnu, administrativnu državu ili birokraciju.

Promišljanje moći države
Novi revolucionarni pokreti, poput boljševizma, bune se protiv međunarodnog poretka kojeg smatraju opresivnim i ograničavajućim. Za Lenjina, taj poredak obuhvaćao je zapadne sile koje su uključile Rusiju u Prvi svjetski rat protiv Njemačke – i to protivno vlastitim interesima. Za Trumpa, on je utjelovljen u neodređenom pojmu "globalizam": "Iskoristile su nas gotovo sve nacije svijeta. To se više neće dogoditi." Pa ipak izravni neprijatelji tih pokreta obično su domaći, a ne strani. U nedavno održanom govoru na pozornici Konferencije konzervativne političke akcije, Stephen Bannon, glavni Trumpov strateg, proglasio je revoluciju za američki suverenitet, definiranu ekonomskim nacionalizmom i "dekonstrukcijom administrativne države."

Kao i kod svih revolucionarskih programa, Trumpov i Bannonov pristup svode se na promišljanje države i moći države. Ipak, današnji revolucionarni vođe ne uklapaju se uredno u konvencionalne kategorije ljevice ili desnice, jer oni promiskuitetno usvajaju politike iz oba tabora. Časopis New York Times citirao je Trumpovog "suradnika" koji tvrdi da se i sam predsjednik pita pripada li Bannon "alternativnoj desnici ili alternativnoj ljevici." Bez obzira na način na koji karakteriziramo Trumpov domaći program, on je očito reakcija na svijet u kojem načelo otvorenosti – prema stranoj robi, kapitalu i ljudima – koegzistira sa složenim sustavom reguliranja tih protoka.  Strana roba podložna je standardima nacionalne sigurnosti te standardima vezanim uz informacije o proizvodima; protokom kapitala upravlja se putem kreditne kontrole; a migracija je ograničena nizom provjera i uvjeta. Trumpizam obećava da će učiniti život jednostavnijim, s manje regulative i osloboditi ga diktature administrativne klase eliminiranjem međunarodnih smetnji.

To je prijedlog koji dovodi u iskušenje brojne obične građane koji drže da je globalizacija složena i zbunjujuća. Većinu ljudi frustrira birokracija. Ali, naravno, postoji jednaka količina birokracije u domaćim interakcijama, u kojima država regulira sve – od kvalitete proizvoda i sigurnosti, do financijskih usluga i tržišta rada. U slučaju Brexita, prvobitni pobornici kampanje "Za napuštanje EU" povukli su crtu između "ljudi" i "stručnjaka," i pozvali su na ukidanje velikih segmenata britanskog državnog aparata, gdje su se ti stručnjaci očito ugnijezdili. Poznato je da je bivši ministar pravosuđa i Konzervativne stranke, te vođa kampanje Brexita, Michael Gove izjavio: "Ljudi ove zemlje siti su stručnjaka," i "velike promjene" neophodne su kako bi se promijenio način poslovanja državnih i civilnih službi. Kad revolucionari dođu na vlast, oni ubrzo povjeruju da ih konzervativna "duboka država", koja je usredotočena na ometanje volje "naroda," sabotira. Stoga je britansko Ministarstvo vanjskih poslova primilo oštre kritike radi svog suosjećanja s tehnokratima Europske Unije; dok su obavještajne službe SAD-a optužene za curenje informacija prema novinarima koji su postali "neprijateljima naroda."

Troškovi radikalizacije
Međutim, ako revolucionari odu predaleko sa svojim ratom protiv države, suočeni su s drukčijim problemom, jer su predstavnici starog establišmenta jedini dovoljno upoznati sa specifičnim vladinim programima i jedini koji mogu bilo što učiniti. Naposljetku, revolucionari moraju pokušati uspostaviti ravnotežu između toga da iznevjere radikalne želje vlastitih pristaša i eskaliranja vlastitog sukoba s državom do točke u kojoj se niti jedan od političkih ciljeva više ne može ostvariti. Ista ta dinamika obilježila je rusku revoluciju.

Lekcija koja se iz toga može iščitati je da su revolucionari suočeni s nemogućom nedoumicom nakon što su se domogli državne vlasti. Ako se revolucija nastavi žurno, dezintegrirat će se u inkompetenciju, razočaranje, mahnit lov na vještice i opetovane cikluse nasilja. No, ako se revolucija prekine, njeni vođe bit će raskrinkani poput praznih klepetala. Dok se današnji revolucionari pokušavaju održavati na vlasti, možemo očekivati da ćemo čuti puno više priča o izdaji od strane administrativne države. No, ta je država daleko opsežnija i sposobnija nego što je to bio slučaj prije jednog stoljeća – a troškovi radikalizacije bit će također daleko viši.

© Project Syndicate, 2017.

Industrija ljepote

Ljepota koja pokreće gospodarstvo: industrija vrijedna stotine milijardi eura i tri milijuna radnih mjesta

Financijska pismenost

Financijska pismenost: Znanje koje stvara sigurnu budućnost