Uvijek je nezahvalan posao docirati sindikalistima s pozicije primarno poslovnog medija, ali nakon prošlotjedne emisije Otvoreno na Hrvatskoj radio televiziji zasigurno se većina gledatelja, barem onih koji su izdržali do kraja, pitala što je to trulo na domaćoj sindikalnoj sceni.

Primjeren sastav gostiju – sadašnji i bivši ministar rada, predstavnik poreznih obveznika te dva predstavnika sindikata u potpunosti su ostali, zajedno s voditeljem, bez mogućnosti smislenog govora, a sve u službi jedne osobe – Vilima Ribića, čelnika Nezavisnog sindikata znanosti i obrazovanja. Čovjek koji je kroz godine uz možda još nekolicinu (poput Krešimira Severa) postao zaštitno lice hrvatske sindikalne scene osjetio se osobno prozvanim u svakoj rečenici bilo kojeg od sudionika emisije, čak zaključivši na kraju da nije dobio adekvatan prostor kako bi se obranio i obrazložio svoje stajalište.

Naime, Ribić naviknut da oponira nizu dosadašnjih ministara, naviknut na veliku pažnju kamera i medija, čini se više nije spreman za suprotno mišljenje, koje po definiciji ne može biti isto kao njegovo.  Međutim, sakriven u pozadini spomenute televizijske emisije i problematičnog ega krije se za hrvatsku sindikalnu scenu puno veći problem – nedostatak jedinstva i ozbiljnosti u pristupu temi. U državi koja se još uvijek uz slabe naznake optimizma nalazi u dubokoj društvenoj i djelomičnoj gospodarskoj krizi traži se ozbiljnost od svih. I poslodavaca, i države, i sindikalista bez obzira čije boje brane u datom trenutku jer pitanja kojima se bave sindikalisti, država i poslodavci tijekom pregovora poput onih za kolektivni ugovor preozbiljna su i svakako nisu mjesto za samopromociju jednog čovjeka.

I čini se da je dio sindikalne scene, prije svega onaj iz realnog sektora, a u posljednje vrijeme i onaj iz državnog i javnog sektora, toga svjestan. Dio sindikalne scene postao je ozbiljniji, a u tom svjetlu osobe poput Vilima Ribića postaju im veliki uteg. Jer sindikalisti koji više vole svoju sliku u novinama ili na televiziji od pitanja koja muče njihovo članstvo, ali i cijelu državu, nisu partneri skloni kompromisu i boljitku već postaju remetilački čimbenik u pregovorima socijalnih partnera kada svoje "ja" nameću iznad svega ostalog pa tako i konstruktivnih rješenja.

Takvo stanje možda je u dobu blagostanja u kojem se za sutra ne pita možda i održivo, ali dugoročno može biti opasno i pogubno po veliki broj ljudi. Štrajkovi, borba za radnička prava, pravo na poštivanje ugovora i sl. sve su legitimna prava koja za sebe može tražiti svaki sindikat i svaki pojedinac. Ali nije li simptomatično da se čuje samo glas jedne osobe (koja k tome prema riječima vlastitog kolege predstavlja svega 1900 članova zaposlenih u znanosti), a svi drugi ne dobivaju niti minutu da kažu svoje mišljenje.

Oko problema sindikalnih čelnika koji nisu dorasli trenutku prije svega se moraju zabrinuti sindikati sami.  To nije niti pitanje poslodavaca, niti pitanje države, ali je s druge strane pitanje svih radnika. Sindikalisti su plaćeni koliko jesu, uživaju povlastice koje uživaju (poput nemogućnosti dobivanja otkaza ili leta u biznis klasi) kako bi se borili za svoje članove i njihova prava, a ne za svoj ego.